Koliko još generacija moramo izgubiti?
Jedna je Domovina Hrvatska – raseljena, razlomljena po kontinentima, razvučena među tuđim jezicima, zakonima i snovima. To je Hrvatska koja diše u Chicagu, živi u Sydneyju, sanja u Stuttgartu – ali srce joj i dalje kuca za Zagreb, Vukovar, Split, Pulu i Vinkovce.
To je Hrvatska koja nikada nije prestala voljeti, ali ju se prestalo pozivati da se vrati.
Druga Hrvatska je zaboravljena dijaspora – ona koju su institucije ignorirale, koju su politike koristile samo za izbore i jeftine parole. To su milijuni ljudi čije se ruke, znanje i emocije nikad nisu ugradili u obnovu domovine, jer im se nikad nije dalo pravo da stvarno sudjeluju. To je izdaja šutnjom.
I dok jedna Hrvatska nestaje u tuđini, a druga gubi svoje ljude i smisao, mi stojimo između njih i vičemo: DOSTA!
Jer ako se sada ne spojimo, ako sada ne otvorimo vrata jedni drugima, ako ne priznamo da smo svi jedno – ostat će samo sjećanje na narod koji je imao sve, ali je pustio da mu sve isklizne kroz prste.
Vrijeme je da prestanemo šutjeti
Predugo je vladala tišina između Hrvatske i njezine dijaspore. S jedne strane, osjećaj napuštenosti i zaborava. S druge, nemoć i nesnalaženje kako vratiti povjerenje onih koji su otišli. Nismo razgovarali. Nismo slušali. I to nas je koštalo. Koštalo nas je ljudi, energije, ideja. Danas to više ne smijemo dopuštati. Vrijeme je da prekinemo tišinu. Vrijeme je da priznamo – ne samo da su mnogi otišli tražeći bolji život, nego i da mnogi nikada nisu prestali voljeti ovu zemlju. Zato je prvi korak da ponovno progovorimo – jasno, otvoreno i s poštovanjem. Da više nikada ne dijelimo Hrvate na one “ovdje” i “tamo”. Jer svi smo – Hrvatska.
Vrijeme je za povjerenje
Povratak ne počinje kuferima, avionskim kartama ni registracijom prebivališta. Povratak počinje povjerenjem. Povjerenjem da se nešto promijenilo, da domovina ne poziva iz nostalgije, već iz zrelosti. Povjerenjem da poziv dolazi od onih koji znaju što znače prepreke, i koji su spremni te prepreke ukloniti. Povjerenje nije pitanje zakona, već odnosa. I zato moramo graditi taj odnos – na istini, uvažavanju i zajedničkoj ambiciji. Samo s povjerenjem možemo otvoriti vrata stvarnom povratku, a s njime dolazi i ono što je Hrvatskoj najpotrebnije – ljudi. Ljudi koji znaju više, mogu više, i žele dati više. Za njih, povjerenje je početak. Za nas, ono mora biti svakodnevna obveza.
Vrijeme je za konkretne temelje
Ne nudimo snove. Nudimo plan. Jer nitko se neće vratiti u nepoznato. Udruga Marshall Plan Hrvatska – Budućnost uz Dijasporu nastaje upravo zato da most između Hrvatske i iseljeništva više ne bude samo simboličan. Temelj mora biti stabilan – s olakšicama, potporama, sigurnošću, ali i razumijevanjem. Kada netko odluči zatvoriti jedno poglavlje u inozemstvu i otvoriti novo u domovini, on mora znati da dolazi u sustav koji ga razumije. Da ga čeka sustav, a ne sustavna prepreka. Taj sustav gradimo zajedno. I on uključuje cijeli lanac: od poreznih okvira do lokalne zajednice, od stambenog pitanja do upisa djece u školu. Sve to nije teorija. To je početak ozbiljnog odnosa prema ljudima koji bi se vratili – ako im damo razloga.
Kad se netko vrati – on sa sobom donosi svijet
Hrvatska dijaspora nije gubitak. Ona je resurs. Ona je snaga. Ljudi koji su otišli nisu nestali – oni su rasli. Uspješno, često tiho, ali vrijedno. Danas se vraćaju kao ljudi s kapitalom, znanjem i međunarodnim iskustvom. Ali ne traže da im se plješće – traže da ih se ozbiljno shvati. I tu počinje promjena paradigme: da više ne izvozimo ljude, nego da u ljude ulažemo. Da se prestanemo odnositi prema dijaspori kao prema uspomeni, i počnemo je doživljavati kao aktivnog sudionika naše zajedničke budućnosti. Jer kad se netko vrati – on sa sobom donosi svijet. I baš takva Hrvatska nam treba: otvorena, sposobna, pametna i povezana.
O povratku, snovima i hrabrosti
Povratak nije bijeg, niti nostalgični čin – to je odluka srca. To je hrabrost da se snovi ne traže negdje drugdje, nego da se grade upravo ovdje, u domovini koju volimo, bez obzira na njezine nesavršenosti. Nemojmo čekati da se Hrvatska promijeni prema nečijim tuđim vizijama. Promjena počinje kada se vratimo – kad pogledamo oko sebe i kažemo: “Ovo je moj dom, ovdje gradim svoj san.” Jer Hrvatska nije zemlja iz snova – ona to postaje tek kada snove počnemo stvarati zajedno. Samo hrabri odlučuju živjeti po vlastitim uvjerenjima. Samo oni koji se usude – i ostati i vratiti se – kroje svoju budućnost onako kako žele, a ne kako im je netko drugi isplanirao. U zemlji gdje mnogi još odlaze, svaki povratak je tiha pobjeda vjere, ljubavi i nade.
Vrijeme je za novu Hrvatsku, zajedno s vama draga Dijasporo
Na kraju, sve se svodi na jednu stvar – zajedništvo. Ne ono koje se spominje u svečanim govorima, nego ono koje se živi svakoga dana. Mi ostajemo u Hrvatskoj jer vjerujemo da može biti bolja. Ali ne možemo sami. Zajedno s vama, dijasporom, možemo. Zajedno možemo graditi novu Hrvatsku – ne onu iz razglednica, već onu iz vizije. Modernu, uključivu, funkcionalnu. U kojoj nitko ne osjeća da mu je mjesto “negdje drugdje”. Zajedno možemo pokazati da povratak nije korak unazad, već korak prema naprijed – prema zemlji koja vas čeka ne s isprikom, nego s ponudom. Hrvatska ne može biti kompletna bez vas. A vi nećete pronaći dublji mir nigdje drugdje.
Zato kažemo jasno i s vjerom:
NEKI SU OTIŠLI TRAŽEĆI BOLJI ŽIVOT. MI OSTAJEMO – DA GA IZGRADIMO
ZAJEDNO S VAMA, U HRVATSKOJ.
