Što nam govore lokalni izbori 2025. – a što brojke?

Nedavni lokalni izbori donijeli su još jednu pobjedu HDZ-u u većini hrvatskih županija. U mnogima već u prvom krugu. I dok društvenim mrežama kolaju komentari o navodnoj apatiji birača, „uhljebljivanju“, „plaćenom poslušništvu“ i „rezignaciji naroda“, moramo si iskreno postaviti pitanje – je li ta trostruka izborna potvrda HDZ-ove vlasti samo posljedica izostanka prave alternative, ili se iza nje ipak krije konkretan rezultat?

Gdje je Hrvatska danas – i gdje je bila 2015.?

Ako želimo govoriti o napretku, moramo pogledati brojke. Ne doživljaje, ne osjećaje – nego stvarne, provjerljive podatke. Godine 2015. Hrvatska je imala stopu nezaposlenosti od gotovo 17%, dok je danas, 2025., ona pala na oko 5,4%. Neto plaća, koja je tada iznosila oko 5.500 kuna (približno 730 eura), danas je narasla na 1.416 eura, što se jasno osjeća u urbanim sredinama i dijelovima javnog sektora. BDP po glavi stanovnika također je zabilježio ozbiljan skok – s 10.800 američkih dolara na više od 19.000 dolara u deset godina. Javni dug, koji je 2015. bio alarmantno visok – na razini od 84% BDP-a – danas je spušten ispod 60%, što je značajan pokazatelj fiskalne konsolidacije.

U međuvremenu, Hrvatska je pokazala i veću sposobnost korištenja europskih fondova. Između 2017. i 2021. povukli smo 453 milijuna eura, dok je u razdoblju od 2021. do 2024. ta brojka skočila na gotovo 1,1 milijardu. Vanjskotrgovinska bilanca pokazuje uzlaznu putanju – samo u siječnju 2025. izvoz je dosegnuo 1,9 milijardi eura. Inflacija, koja je prethodnih godina bila izvor nesigurnosti i nelagode, danas je stabilizirana – prosječna godišnja stopa u 2024. iznosila je 4,0%, što se uzima kao znak makroekonomske stabilnosti.

Ovi pokazatelji ne znače da živimo u idealnim uvjetima, ali sugeriraju da Hrvatska, unatoč svim globalnim poremećajima i vlastitim slabostima, ide naprijed. Ne spektakularno – ali uporno.

O liderstvu – iz osobne perspektive

U razgovorima o političkom napretku Hrvatske često se sve svodi na stranačke oznake, simpatije ili predrasude. No ako iskreno govorimo o kontinuitetu, stabilnosti i međunarodnoj reputaciji zemlje – ne možemo izbjeći ime Andreja Plenkovića. I to ne kao stranačkog lidera, nego kao državnika.

Imao sam priliku osobno ga upoznati i surađivati s njim u raznim kontekstima. To nije čovjek koji se slučajno našao na čelu Vlade – to je političar s dubokim razumijevanjem međunarodnih procesa, netko tko se zna kretati u europskim krugovima, tko zna lobirati, pregovarati i tko ima realan autoritet, ne samo unutar zemlje, već i u Bruxellesu i šire. Ne sjećam se da smo ikada prije imali tako jasno prepoznatog i ozbiljno shvaćenog hrvatskog političara na europskoj sceni.

Naravno da ni on nije bez mana. Ima i promašaja, i krutosti, i trenutaka distance. Ali tko od nas može reći da je bezgrješan? Biblija nas podsjeća (Evanđelje po Ivanu, 8,7): „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ To je moralni podsjetnik na univerzalnu ljudsku slabost, ali i poziv na pravednije prosuđivanje.

Veličina lidera nije u tome da sve zna i sve može – nego u tome da preuzima odgovornost, nosi težinu odluka i zna voditi u vremenu krize.

I koliko god se nekome to možda ne sviđalo, Hrvatska je danas politički stabilna, međunarodno pozicionirana i institucionalno integrirana. A to nije došlo samo od sebe. Zato, iako je legitimno kritizirati, još je važnije znati priznati: Hrvatska ima vođu koji zna s kim sjedi za stolom – i zna što tamo treba reći. 

Zašto toliko ljudi ipak odlazi – i tko se sve počinje vraćati?

Unatoč ekonomskim pokazateljima koji idu prema gore, Hrvatska je u zadnjih deset godina izgubila više od 400.000 ljudi. Mladi, obrazovani i radno sposobni odlaze – ne zato što obožavaju Irsku ili Njemačku, nego jer prečesto osjećaju da su ovdje nevidljivi. Sustav ih ne vidi. Ne osluškuje. Ne prepoznaje. Papirologija, čekanja na dozvole, troma administracija, selektivna pravda – to je ambijent u kojem se obeshrabruje ostanak.

Ali istovremeno – nešto se mijenja. Ljudi se počinju vraćati. Još uvijek u malom broju, ali dolazak postoji. I on nije slučajan. Dolaze povratnici s kapitalom, znanjem i idejom da ovdje mogu stvarati. Situacija u svijetu ne ide u korist onima koji su otišli: cijene stanovanja u inozemstvu rastu, politička nestabilnost je sve veća, ratovi i globalne nesigurnosti brišu granice između „sigurnog Zapada“ i „nesigurnog Balkana“.

U tom kontekstu, Hrvatska ponovno dobiva šansu – ali pod jednim uvjetom: da stvori državu u kojoj je povratak moguć bez frustracije. Stabilnu, predvidivu, organiziranu. Jer kako naš narod kaže – „bolje išta nego ništa“. A ovaj „ništa“ se, polako, ali sigurno, pretvara u „nešto“.

Jesu li ovi izbori potvrda kvalitete vlasti – ili slabosti oporbe?

Teško je dati jednoznačan odgovor. Hrvatski građani uspoređuju životni standard s onim u Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj. I često iskazuju razočaranje jer razlike su još uvijek velike. Ali pritom zaboravljamo da Hrvatska nije krenula iz iste startne pozicije – a ni uvjeti nisu isti. 

U proteklih deset godina svijet je pogodilo niz ozbiljnih udara: pandemija, rat u Ukrajini, energetska kriza, inflacija, klimatski poremećaji, rast cijena i migracijski valovi. Sve to ima utjecaj i na našu svakodnevicu.

HDZ, voljeli ga ili ne, u ovom desetljeću politički je sazrio. U mnogim županijama postavljeni su ljudi koji znaju voditi procese, upravljati projektima i funkcionirati u europskom okruženju. Osječko-baranjska županija možda je i najbolji primjer: otvaranje prema investitorima, podrška povratnicima, brza reakcija u krizi, sustavno povlačenje EU sredstava i gospodarski rast – sve to pokazuje da politika može biti alat za promjenu ako se vodi znanjem, a ne samopromocijom.

S druge strane, oporba – fragmentirana i bez jake ideje – već godinama ne nudi uvjerljivu alternativu. Ljudi ne traže ideal, traže minimum sigurnosti. A povjerenje danas više nije pitanje ideologije, već jednostavno pitanje: “Je li meni osobno danas malo bolje nego prije pet godina?”

Povratnici kao prekretnica – a ne samo simbol

Pitanje povratka dijaspore više nije stvar nacionalnog ponosa, nego pitanje opstanka. Hrvatska ima više ljudi izvan granica nego unutar njih. To su ljudi s kompetencijama, kapitalom, vezom prema domovini – i, što je ključno, bez iluzija. Oni znaju kako stvari funkcioniraju vani, ali još uvijek vjeruju da vrijedi pokušati kod kuće.

U mnogim dijelovima zemlje već danas vidimo njihove tragove: OPG-ovi iz Njemačke, obrti iz Kanade, IT tvrtke iz Australije. Donose drukčiju kulturu rada, manji strah od rizika i veću vjeru u dugoročno ulaganje.

Ako godišnje vratimo samo 5.000 obitelji – s djecom, idejama i iskustvom – to je jače od bilo kojeg demografskog programa na papiru. Ali za to nam treba sustav koji zna reći: “Dobrodošli natrag” – bez ironije i bez prepreka.

Potrebne su konkretne mjere: porezne olakšice, pojednostavljena administracija, specijalizirani povratnički centri, i – najvažnije – politička volja da povratak ne ostane u ladici “kultura i iseljeništvo”, nego postane strateška razvojna okosnica zemlje.

Jer Hrvatska bez svojih ljudi – ostaje samo zemlja. A mi trebamo državu. Punokrvnu, živu, perspektivnu.

Između percepcije i stvarnosti

Kao čovjek koji je 50 godina živio izvan Hrvatske, ali ju je cijelo to vrijeme nosio u srcu, mogu reći: Hrvatska ide naprijed – ali previše sporo i previše nejednako.
HDZ može biti zadovoljan brojem županija koje je osvojio. No pitanje koje ostaje otvoreno je: koliko će ta lojalnost trajati ako građani ne osjete stvarnu sigurnost, dostojanstvo i osjećaj da su važni?

Izbori su jedno. Stvarni život – nešto drugo.


A Hrvatska će napredovati tek kad ta dva svijeta počnu govoriti istim jezikom.

Politički svijet izbora i obećanja često ne dodiruje stvarni život građana.

Vrijeme je da se ta dva jezika pretvore u jedan – jezik poštovanja, povjerenja i zajedničke odgovornosti.