Kaže jedna stara mudrost: „Riječ je poput strijele – kad je jednom ispustiš, više je ne možeš vratiti.“ I doista, ono što izgovorimo – osobito u naletu bijesa, frustracije ili trenutka slabosti – često nosi veće posljedice od onoga što smo stvarno željeli reći.
Jezik je brz, a misao često kasni. I baš tu nastaje problem. U vremenu kad se sve snima, objavljuje, dijeli i pamti – izgovorena riječ ima težinu veću nego ikad prije. Nekad nas može uzdignuti, ali isto tako – i unazaditi, osramotiti, pa čak i uništiti reputaciju.
Prisjetimo se nekih svjetski poznatih primjera. Roseanne Barr, popularna američka glumica i producentica, u jednom je tvitu izrekla rasistički komentar. Iako je kasnije tvrdila da je bila pod utjecajem lijekova i nije imala lošu namjeru, riječ je već bila puštena. Posljedica? Njezina serija – koja je nosila njezino ime i imala milijune gledatelja – trenutačno je ukinuta. U jednom danu izgubila je karijeru koju je gradila desetljećima.
Slično se dogodilo i Jeremyju Clarksonu, britanskom TV-voditelju poznatom po Top Gearu. Njegov nepromišljeni komentar o članici kraljevske obitelji izazvao je lavinu reakcija i gotovo trajno ugrozio njegovu medijsku karijeru. Iako je poznat po oštrom jeziku, ovaj put je prešao granicu – i to je skupo platio.
Još jedan primjer je oskarovac Mel Gibson. U više navrata, tijekom sukoba s policijom ili u privatnim snimkama koje su procurile u javnost, izgovorio je rasističke, mizogine i nasilne komentare. Iako je prije toga bio na vrhuncu karijere, Hollywood mu je godinama okrenuo leđa. Sve ono što je izgradio karijerom i talentom, srušilo se zbog nekoliko trenutaka bijesa i riječi koje je kasnije pokušavao opravdavati.
Bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić poznat je bio po svom sirovom i često nepromišljenom stilu. Jedna od najupečatljivijih izjava bila je kad je novinarima na pitanje o vlastitim aferama rekao: “Neka puknu dušmani, a vi novinari se saberite.”
U više navrata je podcjenjivao građanske inicijative, vrijeđao novinare i davao izjave koje su dodatno polarizirale javnost.
Srbijanski političar Ivica Dačić u više je navrata izazvao međunarodne skandale nepromišljenim izjavama. Jednom prilikom je u televizijskom intervjuu rekao:
“Nećemo mi priznati Kosovo, ni po cijenu da svi umremo.”
Takve izjave, izrečene u visoko diplomatskom kontekstu, ne samo da su izazvale oštre reakcije međunarodne zajednice, nego su i umanjile ozbiljnost same pozicije koju zastupa.
Kao javna osoba i čelna figura inicijative „U ime obitelji“, Željka Markić je kroz medije više puta koristila retoriku koja je išla na granici govora mržnje, osobito prema LGBT zajednici. Njezine izjave – iako popularne kod jednog dijela populacije – izazvale su brojne prosvjede, kontrakampanje i duboke društvene podjele.
Ali ne moramo gledati samo slavne. Svi mi imamo trenutke kad nas ponese emocija. Možda kažemo nešto partneru, kolegi, prijatelju ili – još gore – javno. Nešto što ne mislimo potpuno, ali smo to izrekli. I tada više nije važno jesmo li to „tako mislili“ – važno je da je riječ izašla. Da je udarila. I da ostavlja trag.
Riječi nisu samo zvuk. One nose značenje, emociju, poruku. I upravo zato treba misliti prije nego ih izgovorimo.
Nekad je bolje prešutjeti deset sekundi nego se godinama ispričavati. Nekad jedna riječ može uništiti most koji smo godinama gradili. A nekad se jedna rečenica – ako je izgovorena s poštovanjem i razumijevanjem – može pamtiti cijeli život.
Zato, prije nego što nešto kažeš – Stani. Udahni. Razmisli.
I zapitaj se: hoće li ovo što želim reći nekoga povrijediti? Hoće li pomoći ili odmoći? Je li to istina? Je li nužno? Je li izrečeno s poštovanjem?
Jer na kraju, riječi su ogledalo onoga što nosimo u sebi.
A karakter se ne prepoznaje kad govorimo najviše – nego kad znamo kada i kako šutjeti.
