Nisu odrasli uz zvukove tamburice ni mirise domaće juhe nedjeljom. Njihova svakodnevica bila je škola na engleskom, španjolskom, portugalskom, njemačkom ili francuskom, u gradovima gdje su nebo i zvijezde bile iste, ali sve ostalo – drugačije.

Ali negdje duboko, ispod slojeva integracije, školskih uniformi i nogometnih utakmica s lokalnim klubovima, tinjala je iskra znatiželje. Iskra koju su prenosile priče baka i djedova: o jednom dalekom mjestu uz more, gdje ljudi pjevaju kad su tužni i kad su sretni. Gdje se kava pije satima, gdje planine grle nebo, a sunce pada u more s takvom ljepotom da te natjera na šutnju.

To mjesto zvali su – Hrvatska.

Za Sofiju, Mattea, Anu, Ivicu, Lucu i Elliotta – sve rođene tisućama kilometara dalje – Hrvatska nije bila samo zemljopisna točka. Bila je misterij. Pitanje bez odgovora. Tihi poziv.

Prvi koraci su bili skromni – ljeto s volonterskim radom u Zadru, tečaj hrvatskog jezika u Osijeku, erasmus semestar u Zagrebu. I ono što su tamo pronašli bilo je više od očekivanog.

Pronašli su ljude koji ih nisu gledali kao strance, nego kao „našu djecu iz daleka“. Pronašli su krajolike koji su djelovali poznato, kao da su ih već sanjali. Pronašli su ritam života koji se nije mjerio samo u brzini, nego i u dubini. 

I PRONAŠLI SU – SEBE. TADA SU SE DOGODILE VELIKE ODLUKE.

Jedan po jedan, započeli su proces DOBIVANJA HRVATSKOG DRŽAVLJANSTVA. 

Ispunjavali su obrasce, prikupljali dokumente pradjedova, učili himnu i povijest, i čekali.

Čekali s nadom. I onda – stigla je. Tanka knjižica, tamno plave boje, sa zlatnim grbom i natpisom „Republika Hrvatska“ na naslovnici.

BIO JE TO TRENUTAK KOJI SE NE ZABORAVLJA. Neki su plakali, neki su slali video poruke svojim bakama, drugi su, drhtavim prstima, slikali putovnicu i objavili na društvenim mrežama uz riječi:

„NAPOKON DOMA. OVO NISAM NASLIJEDIO – OVO SAM IZABRAO.“

Za njih, ta putovnica nije bila samo dokument. Ona je bila simbol pripadnosti, priznanja, ljubavi prema zemlji koju nisu poznavali rođenjem, ali su je osvojili srcem.

Ta putovnica bila je njihova karta za novu budućnost – u staroj domovini.

Danas, neki od njih rade u hrvatskim firmama, otvaraju start-upove, uče druge hrvatski, sudjeluju na izborima, volontiraju u ruralnim zajednicama i vjeruju da njihova prošlost – iako iseljenička – nije prepreka, nego snaga. Njihovo iskustvo života u svijetu sada je dar koji vraćaju zemlji svojih predaka.

Jer Hrvatska više nije samo njihova baka, daleka rodbina ili godišnji odmor.

HRVATSKA JE – NJIHOV DOM.