Neiskorišteno bogatstvo u iseljeništvu

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja, osim što ima državno priznatu teritorijalnu cjelovitost, posjeduje još jednu – možda i moćniju – “nevidljivu državu”: zajednicu više od četiri milijuna ljudi hrvatskog podrijetla koji žive izvan granica Hrvatske. Ta druga Hrvatska, raštrkana po svijetu, a srcem i identitetom povezana s domovinom, čini ogroman potencijal. Posebno vrijedan segment toga su mladi – pripadnici treće, četvrte pa čak i pete generacije iseljenika – koji, iako rođeni u Australiji, Kanadi, SAD-u, Njemačkoj, Švedskoj ili Čileu, često gaje snažnu emocionalnu povezanost s korijenima.

Njihov mogući povratak ne bi bio tek simboličan čin, nego snažna demografska i razvojna injekcija Hrvatskoj.

Demografski pad kao strateški izazov

Hrvatska je već godinama suočena s kontinuiranim padom broja stanovnika, starenjem populacije i migracijskim gubicima, što ugrožava temeljne komponente održivosti gospodarstva, zdravstvenog i mirovinskog sustava. Prirodni prirast je negativan, natalitet opada, a broj žena u fertilnoj dobi je svake godine sve manji. Unatoč mnogim naporima, broj rođenih beba po ženi daleko je ispod razine jednostavne reprodukcije (2,3 djeteta).

U takvim okolnostima, klasične mjere natalitetne politike (novčane potpore, subvencije, porezne olakšice) i dalje su važne, ali više nisu dovoljne. Potrebne su nekonvencionalne, hrabre i strateške odluke koje će u temelje razvoja uključiti ono što druge zemlje nemaju – vlastitu dijasporu.

Povratak kao održiva strategija – je li moguć?

Pitanje koje se nameće je: može li Hrvatska uistinu vratiti 200 – 300  tisuća mladih ljudi iz svijeta u idućih 5 do 10 godina?

ODGOVOR JE: DA, ALI SAMO AKO PREPOZNAMO NJIHOVU VRIJEDNOST I SUSTAVNO IM OTVORIMO VRATA.

Mladi ljudi iz dijaspore često su visoko obrazovani, govore više jezika, odgojeni su u kulturama koje cijene rad, inicijativu i samostalnost. Mnogi od njih već sada traže život koji ima više smisla, sigurnosti i ravnoteže. Globalna nesigurnost, porast životnih troškova u metropolama svijeta, ekološke krize i sve veća otuđenost dodatno motiviraju mlade obitelji da potraže novi početak – upravo u zemlji iz koje potječu njihovi roditelji i djedovi.

Što Hrvatska mora učiniti?

Kako bi povratak mladih iz dijaspore postao stvarna i održiva opcija, Hrvatska mora djelovati strateški i odlučno. Prvi korak podrazumijeva snažnu institucionalnu podršku, što uključuje uspostavu jasnih, digitaliziranih i korisnicima prijateljskih procedura koje će pojednostaviti i ubrzati stjecanje državljanstva, prijavu prebivališta te priznavanje stranih diploma. Neophodno je otvoriti specijalizirane “Dijasporske centre” u većim hrvatskim gradovima, koji bi služili kao konkretne točke podrške i orijentacije za povratnike. Paralelno s tim, ključno je osigurati gospodarsku i stambenu sigurnost za mlade obitelji, kroz subvencionirane kredite, poticaje za samozapošljavanje, obrte i start-upove, ali i kroz uklanjanje administrativnih prepreka koje često obeshrabruju i najmotiviranije pojedince. Uz to, dugoročna održivost povratka zahtijeva i snažnu identitetsku integraciju – ulaganje u očuvanje i učenje hrvatskog jezika i kulture već među najmlađima u iseljeništvu, kao i aktivnu inkluziju djece povratnika u lokalne zajednice bez stigmatizacije ili osjećaja stranosti. Na kraju, presudna je i kvalitetna komunikacijska strategija kojom bi Hrvatska promijenila percepciju sebe same – od zemlje iz koje se odlazi u zemlju u koju se vraća. To zahtijeva ciljane i emocionalno snažne kampanje, poput inicijative „Vrati se kući“, koje bi u suradnji s hrvatskim zajednicama širom svijeta potaknule mlade ljude da ponovno otkriju svoju domovinu kao mjesto mogućnosti, pripadnosti i životne ravnoteže. Samo tako Hrvatska može pretvoriti svoj iseljenički izazov u razvojnu šansu i demografsku revitalizaciju.

Zašto bi se mlade obitelji odlučile na 2 ili 3 djece?

Hrvatska, iako mala, nudi život u prirodi, sigurnim zajednicama, s toplom klimom, čistim okolišem i bliskim socijalnim kontaktima. Uspoređujući to s izazovima velikih urbanih sredina (gužve, skupi stanovi, otuđenost), Hrvatska može postati poželjno mjesto za obitelji koje žele stabilnost i više vremena za sebe i svoju djecu.

Ako se doda i sustavna podrška obiteljima, ne samo kroz jednokratne pomoći, već kroz školstvo, zdravstvo i radnu sigurnost, mlade obitelji neće dvojiti oko proširenja svojih obitelji.

Vratimo Hrvatsku sebi

Povratak mladih iz treće i četvrte generacije dijaspore nije nostalgična ideja – to je ključna strategija za budućnost. Ako danas uložimo u njih, Hrvatska za 20 godina neće biti zemlja praznih sela i staračkih domova, nego dinamična, europski integrirana i globalno umrežena država s jasnim identitetom i sigurnom budućnošću.

Vrijeme je da Hrvatska prepozna svoje stvarno bogatstvo – ne u kreditima i fondovima, već u svojim ljudima.