Gdje zapinje – i zašto nitko istinski ne vuče prvi potez?

U trenutku kad Hrvatska vodi jednu od najvećih demografskih bitaka svog postojanja, kada se broj stanovnika nezaustavljivo smanjuje, a pojedini dijelovi zemlje nestaju u tišini, logično bi bilo očekivati da država mobilizira sve snage za – povratak vlastitog naroda. No pitanje koje se nameće sve glasnije, posebno među iseljenim Hrvatima, glasi: je li povratak dijaspore stvarna strateška politika, ili samo prazna fraza u predizbornim kampanjama i blagdanskim govorima?

DVIJE HRVATSKE – JEDNA PRAZNA, DRUGA ZABORAVLJENA

Prema procjenama, iz Hrvatske je od 2013. do danas iselilo između 400.000 i 500.000 ljudi, većinom mladih, obrazovanih, radno sposobnih. U isto vrijeme, više od 4 milijuna Hrvata i njihovih potomaka živi izvan domovine, od čega značajan broj u zemljama EU, Sjevernoj i Južnoj Americi, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu… I dok se druge države – poput Irske, Izraela, i Poljske – strateški fokusiraju na povratak vlastitih ljudi, Hrvatska i dalje tapka u mjestu.

Zašto zapinje?

Unatoč povremenim inicijativama, poput simboličnih programa HZZ-a za povratak ili pilot mjera Ministarstva demografije, nedostaje strateški okvir, jasno vodstvo i politička volja. 

Povratnici se i dalje suočavaju s:

  • kompliciranom birokracijom, nerazumijevanjem sustava i neujednačenim pravilima
  • nepostojanjem konkretnih mjera za poslovnu dijasporu – poput poreskih olakšica, ubrzanih registracija, povlaštenih investicijskih uvjeta
  • nedostatkom institucionalne podrške – nedovoljno djelotvorna diplomatska predstavništva, gotovo nikakva suradnja s hrvatskim udrugama iz svijeta
  • mentalitetom nepovjerenja i ignorancije – povratnike se doživljava kao “strance”, kao one koji “ne znaju kako stvari ovdje funkcioniraju”

Mnogi se zato ne vraćaju – ne zbog toga što ne vole Hrvatsku, već zato što ih Hrvatska ne dočekuje raširenih ruku, nego s podignutim obrvama i zatvorenim šalterima.

Zašto se šuti o poslovnoj dijaspori?

Tu leži najveći neiskorišteni potencijal. Hrvatska dijaspora nije samo emotivna zajednica – ona je ekonomski i stručni resurs, nerijetko visokoobrazovan i globalno pozicioniran. Podaci Svjetske banke pokazuju da iseljeništvo u Hrvatsku godišnje uplaćuje preko 4 milijarde eura doznaka, što je više od svih stranih ulaganja zajedno.

Ali – zašto bi se netko vratio i uložio, ako sustav ne nudi sigurnost, poštovanje i suradnju? Ako se tvrtka osnuje u Hrvatskoj, a onda nailazi na zidove birokracije i lokalne opstrukcije?

Je li odgovor možda jednostavan i neugodan – da doznake Vladi RH više odgovaraju nego da se ljudi doista vrate? Novac stiže, a ne troše se resursi na integraciju, zapošljavanje, stambenu politiku…

Primjeri koji nas demantiraju

Irska je svoj veliki povratak temeljila upravo na iseljeništvu. Kreirala je “Returning Irish” platformu, porezne poticaje za povratnike, društvenu kampanju i konkretne mjere zapošljavanja. Izrael je desetljećima razvijao Law of Return koji svakom Židovu osigurava pravo povratka, državljanstvo, startne uvjete, mentorsku podršku.

Južna Koreja je poticala povratnike iz SAD-a da ulažu u nove tehnologije i dobivaju privilegiran status u inovacijskom ekosustavu.

A HRVATSKA?

Treba nam politika povratka – a ne nostalgije

Vrijeme je da prestanemo govoriti o dijaspori samo kao o “našim dragim ljudima koji dolaze ljeti na more”. Vrijeme je za:

  • Specijalizirani uredi i centri Vlade RH za dijasporu i povratnike
  • Porezne i investicijske olakšice za poslovnu dijasporu
  • Snažnu suradnju s hrvatskim udrugama diljem svijeta
  • Uključivanje treće i četvrte generacije u obrazovni, kulturni i gospodarski sustav RH

Demografski oporavak nije moguć bez mladih obitelji, a upravo su mnogi iz 3. i 4. generacije Hrvata iz Kanade, Australije, Njemačke i SAD-a pokazali želju da se povežu s domovinom – ali moraju znati da su dobrodošli. Da ih ne gledamo kao “naivne idealiste”, nego kao ključ našeg opstanka.

Na kraju – pitanje svih pitanja

ŽELI LI HRVATSKA ZAISTA POVRATAK SVOJE DIJASPORE?


Ili je lakše uvesti radnu snagu iz trećih zemalja, brzo, jeftino i bez emocije?

Ako ne odgovorimo iskreno – povijest će odgovoriti umjesto nas.

A tada ćemo možda zauvijek izgubiti one koji su nas željeli voljeti – i vratiti se.