Kako dalje s ratnim naslijeđem ’90-ih?

Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije ostavili su duboke ožiljke – u dušama ljudi, na kartama, u sjećanjima i tišinama između naroda. Dvadeset i osam godina nakon Daytona, umjesto da slavimo skoro tri desetljeća mira, svjedočimo novim tenzijama, prijetnjama i retorici koja neodoljivo podsjeća na tamne oblake s kraja osamdesetih i početka devedesetih.

Devedesete su nas trebale naučiti – jesu li?

Rat u BiH, agresija na Hrvatsku, masovna stradanja, zločini, egzodusi i rušenje zajedničkog života – sve to živimo i danas u pričama naših roditelja, u imenima urezanima na spomenicima, u tišini povratničkih sela. Daytonski sporazum iz 1995. donio je kraj oružanom sukobu, ali nikada nije donio istinski mir – već zamrznuti konflikt podijeljen entitetima, nacionalnim ključevima i dnevno-političkim interesima.

Jesmo li nešto naučili? Nažalost, danas, 2025. godine, sve je više znakova da nismo.

Dodik i RS – opasna igra s prošlošću

Posljednje izjave Milorada Dodika o “neovisnosti Republike Srpske”, njegovo otvoreno ignoriranje Ustavnog suda BiH, te prkosno prianjanje uz Moskvu, predstavljaju najozbiljniju prijetnju miru u regiji još od kraja rata. Njegova politika se ne temelji na pravu, nego na pritisku, inatu i kalkulaciji da Zapad, zaokupljen Ukrajinom i Bliskim istokom, neće reagirati. A upravo to smo gledali i ’91. kad su svi vjerovali da će “međunarodna zajednica” sve riješiti – a nije.

Danas, kao i tada, Srpska pravoslavna crkva, Beograd i Moskva čine ideološki trokut destabilizacije, koristeći narativ ugroženosti Srba kao političko oružje. I dok se Aleksandar Vučić verbalno poziva na mir, srpski mediji, pod njegovom kontrolom, svakodnevno hrane narod narativima o “veleizdajnicima”, “geopolitici protiv Srba” i “slavi velikih lidera poput Putina”.

Ruski utjecaj – BiH i Crna Gora kao mete

Rusija, suočena s vlastitim gubicima u Ukrajini, svoju snagu i destabilizacijski kapacitet traži na Balkanu – preko Srbije. 

BALKAN JE ZA MOSKVU NAJJEFTINIJA I NAJEFIKASNIJA INVESTICIJA U ŠIRENJE KAOSA. 

Nema tu potrebe za vojskom – dovoljni su mediji, političari, provokatori, i slabe točke Daytonskog sustava.

Crna Gora, iako članica NATO-a, politički je potresena unutarnjim podjelama, a napadi na Crnogorsku autokefalnu crkvu, poticanje etničke polarizacije i pokušaji državnoga udara iz 2016. nisu izolirani incidenti – nego nastavak iste doktrine “kontroliranog konflikta”.

Jesmo li spremni za mir ili za novi rat?

Ključno pitanje nije što rade Dodik, Vučić ili ruski diplomati. Ključno je – što radimo mi?
Mi – građani Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore.

Jesmo li spremni konačno pogledati jedni drugima u oči i reći: “Ne želimo više nijednu majku u crnini”?

U ovom trenutku, prema istraživanjima iz 2024. (Friedrich Ebert Stiftung), više od 60% mladih u BiH ne vjeruje da je suživot moguć. U Hrvatskoj, gotovo 50% ispitanih mladih ne zna gotovo ništa o ratu ’90-ih, osim onoga što čuju kod kuće ili na društvenim mrežama. 

To nije zaborav – to je opasno neznanje.

Što znači pomirenje?

Pomirenje nije zaborav. Pomirenje nije negiranje.
Pomirenje je priznanje boli – s obje strane.
Pomirenje je kada Srbin prizna da se u Srebrenici dogodio genocid.
Kada Hrvat prizna da su neki pripadnici njegove vojske činili zločine.
Kada Bošnjak prizna da rat nije bio jednostran, i da su i među njegovima postojali ekstremi.
Pomirenje je kada žrtve prestanemo brojati samo “našima”, a zločine prepoznajemo bez nacionalne etikete.

Možemo li graditi budućnost?

Samo ako prestanemo birati vođe koji nas hrane strahom. Samo ako se odvažimo na istinu. Samo ako djecu učimo stvarnoj povijesti, a ne nacionalnim mitovima. Jer rat nije herojska priča, nego rana koja nikad ne prestaje krvariti ako je stalno češemo.

Ako to ne učinimo, nemojmo se čuditi kad se ponovno probudimo u dimu, podijeljeni rovovima i natopljenim snovima.

Još imamo vremena.

Pitanje je – ŽELIMO LI BUDUĆNOST ILI REPRIZU PROŠLOSTI?