Tko si kad nema lajkova? – VRISAK TIŠINE GENERACIJE KOJA NESTAJE ONLINE

Dok šetamo ulicama gradova, gledamo u djecu za obiteljskim stolom, sjedimo u čekaonicama i tramvajima – ne možemo ne primijetiti pognute glave, odsutne poglede, uši pod slušalicama i srca priključena na ekrane. Generacija “online” je fizički tu, ali duhom sve češće negdje drugdje – na digitalnim platformama koje više oblikuju njihovu svijest nego vlastiti roditelji, učitelji ili prijatelji.

Ovo više nije pitanje mode ni tehnologije. Ovo je postalo pitanje zdravlja, budućnosti i opstanka zdrave mlade generacije. I pitanje koje nas, ako ga nastavimo ignorirati, može skupo koštati – kao društvo, kao roditelje, kao ljudi.

Alarmantni brojevi, a šutimo

Prema UNICEF-ovom izvješću iz 2021., preko 13% adolescenata (djece u razvoju) u svijetu pati od ozbiljnih mentalnih poremećaja. No prava drama tek dolazi – pandemija, izolacija, preopterećenost informacijama i pritisak društvenih mreža uzrokovali su skok od 25% u pojavnosti depresije i anksioznosti među mladima. A to su oni koji su priznali da im nije dobro.

U Hrvatskoj, prema istraživanju HZJZ-a i Nastavnog zavoda iz 2023., više od 50% učenika srednjih škola doživljava simptome anksioznosti, nesanice, gubitka koncentracije i osjećaja bezvrijednosti. Svaki četvrti mladi Hrvat pomišlja da život “nema smisla”.

Roditelji? Umorni, zabrinuti, ali često paralizirani. Ne znaju kako pomoći. A mnogi ni ne vide koliko su njihova djeca daleko od njih – emocionalno, psihološki, duhovno.

Tko si kad nema “lajkova”? Vrijediš – i bez lajka. I bez filtera. I bez publike.

Društvene mreže su danas postale ogledalo u kojem se mladi svakodnevno gledaju – ali to nije pravo ogledalo. To je iskrivljena slika, ispeglana, namještena, filtrirana do neprepoznatljivosti. U tom svijetu sve mora biti savršeno – tijelo, osmijeh, soba, zalazak sunca, pa čak i tuga mora biti estetski dotjerana, fotogenična, privlačna. Sve je predstava. Sve je natjecanje.

Majčin očaj pred svijetom koji mi krade dijete

A ja, kao majka – gledam te. Gledam kako ti oči traže ekran čim ustaneš. Gledam kako ti raspoloženje ovisi o broju lajkova. I ne znaš koliko me boli kad vidim da ti srce stane jer “story” nije prošao kako si htio. Kad te uhvati panika jer tvoj “selfie” nije dobio dovoljno pažnje. Kad šutiš cijeli dan jer ti netko nije odgovorio. Kad misliš da nisi dovoljno dobar – jer aplikacija kaže tako.

A dijete moje, ne znaš ti da tvoj osmijeh vrijedi i bez filtera. Da tvoja riječ vrijedi više nego bilo koji komentar. Da tvoja vrijednost nije u “engagementu”, nego u srcu koje nosiš, u mislima koje imaš, u tome što postojiš.

Znam, taj svijet te zove, gura ti poruke, slike, standarde koje nitko ne može stvarno doseći. Ali ja te molim, onako kako samo majka može moliti – ne traži potvrdu svoje vrijednosti u lažima tog svijeta. Ti si dovoljno vrijedan i kad te nitko ne gleda. I kad ne objaviš ništa. I kad si tužan. I kad ne znaš tko si.

Nećeš pronaći sreću u tom broju ispod slike. Pronaći ćeš je u stvarnim zagrljajima, u prijateljstvima gdje ne moraš biti savršen, u trenucima kad ti netko kaže: “Volim te ovakvog kakav jesi.” A takvih trenutaka nema na Instagramu. Oni se žive – ne snimaju se.

Zato te molim… vrati se. Vrati se sebi. Jer ja te trebam. Jer svijet te treba – stvarnog, živog, autentičnog. A ne još jednu savršenu sliku koja nikome ništa ne znači.

Roditelji i škola – nijemi svjedoci, a djeca klize iz ruku

U mnogim kućama vodi se tihi, neizgovoreni rat – treba li zabraniti mobitel ili jednostavno odustati? Roditelji, iscrpljeni vlastitim obavezama i brigama, sve češće biraju ono što se čini kao lakši put: “Nek’ mirno sjedi, nek’ gleda, bar je tih.” No dijete koje sjedi u tišini s uređajem u ruci ne smiruje se – ono nestaje, polako, gotovo neprimjetno. Ono pada u digitalni svijet u kojem mu algoritmi, ne roditelji, govore kako da misli, što da voli, koga da mrzi, o čemu da sanja. I to se događa prije nego što uopće izgradi vlastiti identitet.

Roditelji često nisu ni svjesni da gube povezanost s vlastitim djetetom. Dijete je tu, ali emocionalno udaljeno, zatrpano notifikacijama, lažnim idealima i ovisnošću o potvrdi izvana. Pokušaji razgovora završavaju kratko, bez kontakta očima. Osjećaj srama, tuge ili frustracije više se ne dijeli s roditeljem, već s virtualnim svijetom – koji ne grli, ne razumije i ne oprašta.

Škole, umjesto da budu obrambeni zid, sve češće postaju nemoćni promatrači. Zagušene zastarjelim kurikulumima, administrativnim opterećenjima i kroničnim manjkom podrške, učitelji sve više osjećaju da gube bitku. Oni se bore protiv ekrana koji djeci nude bržu, šareniju i emocionalno uzbudljiviju verziju stvarnosti – u kojoj je škola dosadna, a stvarni autoriteti smiješni. I tako učitelji, umorni, iscrpljeni, pokušavaju prenijeti znanje generaciji kojoj slova više znače manje od sadržaja od 15 sekundi.

Ovo nije više pitanje pedagoške metode, već pitanje preživljavanja emocionalne i mentalne stabilnosti mladih naraštaja. A možda i pitanje o tome hoćemo li uopće imati generaciju koja zna razlikovati stvarno od virtualnog, dubinu od površnosti, smisao od dojma.

Ako roditelji šute, a škole nemoćno promatraju – tko će onda podići ovu djecu?

Što gubimo – stvarno?

Što zapravo gubimo? Gubimo koncentraciju – mladi ispod 25 godina danas imaju kraći raspon pažnje nego zlatna ribica. Doslovno, tek osam sekundi. Gubimo otpornost – svaka kritika boli previše, svaki neuspjeh se doživljava kao kraj svijeta. Gubimo sposobnost stvarne komunikacije – oči u oči, srce uz srce, riječ po riječ – to postaje strano, neugodno, pa čak i zastrašujuće. Gubimo empatiju – jer kako suosjećati s nekim kad ti mozak svakih deset sekundi traži novi podražaj? Gubimo i tišinu, onu dragocjenu tišinu i dosadu iz koje su nekad nastajale najdublje misli, kreativnost i sazrijevanje. Ali najviše od svega – gubimo sami sebe. Jer ako ne znaš tko si bez interneta – znaš li uopće tko si?

Što možemo – i moramo

Prije svega, moramo priznati da se ne radi o tome da “ugasimo internet” – to je iluzija. Ovo nije poziv na povratak u prošlost, već na buđenje u sadašnjosti. Ovo je poziv da pogledamo u oči jedni drugima, a ne samo u ekrane. Da prestanemo ignorirati tišinu koja vrišti između roditelja i djece. Roditelji, nemojte odustati, čak ni kad se čini da vas djeca ne čuju. Jer oni vas trebaju – možda ne znaju kako to reći, ali trebaju vaš pogled, vašu granicu, vaš zagrljaj, vašu prisutnost kad misle da su sami. Budite tu, čak i kad šute, možda baš tada najviše mole da ih netko čuje. Škole, vi više niste samo prenosioci znanja – vi ste zadnja linija obrane od emocionalnog sloma jedne generacije. Edukacija o digitalnom ponašanju mora biti jednako važna kao matematika, možda i važnija – jer bez nje, djeca neće znati tko su, kamo idu, ni kako se nositi s boli i pritiskom svijeta koji ih neprestano procjenjuje. A društvo? Prestanimo slaviti površnost. Prestanimo hraniti kulturu u kojoj je izgled važniji od karaktera, brzina važnija od sadržaja, a dojam važniji od istine. Vratimo vrijednost tišini, dubini, ranjivosti. I na kraju – vi, mladi. Vi koji se možda sada smijete ovom tekstu, ili ga listate između dva videa – čujte ovo: vi niste broj pregleda. Vi niste digitalni filter. Vi niste sadržaj za algoritam. Vi ste živa bića. Vi ste vrijedni, voljeni, važni – i bez lajka, i bez pratitelja. Vrijedite – jednostavno zato što postojite.

Ako ovu generaciju ne usmjerimo i nezaustvaimo sada, izgubit ćemo više od jedne generacije. Djeca sjede tu, pred nama – a duhom nestaju, tiho, u svjetlu ekrana. Izgubit ćemo njihove snove, njihovu ranjivost, njihovu dobrotu – izgubit ćemo toplinu pogleda, iskrenost riječi, radost stvarnih trenutaka. Izgubit ćemo nadu, izgubit ćemo ono najdragocjenije – ljudskost. Nećemo samo izgubiti njih – izgubit ćemo i sebe. Jer ako nam nestane njihova budućnost, s njom nestaje i naša.

JOŠ IMAMO VREMENA. PITANJE JE – HOĆEMO LI GA ISKORISTITI?