Pitanje koje muči Hrvate diljem svijeta – je li Hrvatska danas spremna prihvatiti svoju dijasporu kao ravnopravnog partnera u izgradnji snažnije i prosperitetnije budućnosti?

Mi, koji smo u srcu uvijek nosili Domovinu, ne tražimo privilegije, već priznanje i poštovanje. Ne tražimo milostinju, već priliku da doprinesemo – svojim znanjem, kapitalom, iskustvom i vizijom. No, što smo doživjeli?  Godinama smo ignorirani, marginalizirani i stavljeni u sjenu, kao da nismo dio ove nacije. Kao da veze koje nas vežu za Hrvatsku prestaju biti važne čim prestanemo biti dio domaće birokracije. No, kada novac redovito šaljemo u Domovinu, tada nitko ne postavlja pitanje naše pripadnosti.

Svijet se suočava s nesigurnostima, geopolitičkim krizama i ekonomskim izazovima, a Hrvatska ne smije ostati nijema i pasivna u takvom okruženju. Upravo sada, u ovom ključnom trenutku, potrebno je zajedništvo svih Hrvata – bez obzira gdje živjeli.

Ali što čujemo od pojedinih političara? Povremene izjave u medijima, poneki sastanak, poneki govor o povratku iseljenika. No, iza tih riječi ne stoji stvarna politička volja, niti konkretne mjere. Birokracija ostaje nepokretna, politički interesi i kalkulacije imaju prednost pred vizijom i strategijom. Naše ideje, naš kapital i naše inicijative gube se u labirintu administrativnih prepreka i neprepoznavanja prilike koja stoji pred nama.

Frustracija koju osjećamo nije samo zbog ignoriranja naših napora, već i zbog trajnog nerazumijevanja naše uloge u razvoju Hrvatske. Mi nismo samo statističke brojke niti povremeni birači na izborima – mi smo ljudi koji žele sudjelovati, koji žele graditi, koji žele pomoći. A sada promatramo kako Hrvatska gubi dragocjeno vrijeme, dok se moglo učiniti toliko toga.

Ljutnja i razočaranje rastu jer oni koji bi trebali prepoznati potencijal i iskoristiti ga – jednostavno šute. Vrijeme prolazi, prilike se gube, a mi ostajemo na margini. 

SPREMNI SMO POMOĆI, SPREMNI SMO SE UKLJUČITI, ALI SE POSTAVLJA PITANJE – JE LI HRVATSKOJ DOISTA STALO DO NAS?

Ne želimo biti tretirani kao gosti ili turisti, već kao ravnopravni partneri. Želimo budućnost u kojoj svaki Hrvat, bez obzira gdje živio, osjeti da je potreban, da ima svoje mjesto u izgradnji snažne Hrvatske. No, ako politika nastavi ignorirati potencijal dijaspore, Hrvatska će propustiti priliku za istinski iskorak. A mi ćemo se osjećati još udaljenijima i još manje poželjnima.

Dijaspora nije samo prilika – ona je neiskorištena snaga. Ali taj potencijal nije beskonačan. Razočaranje raste iz godine u godinu, a vrijeme neumoljivo prolazi. Ako sada ne prepoznamo priliku, možda više nikada nećemo imati ovakvu šansu. A posljedice će osjetiti ne samo dijaspora, već i sama Hrvatska.