Münchenska sigurnosna konferencija, koja se tradicionalno smatra središnjim forumom za globalne sigurnosne rasprave, ove je godine donijela više pitanja nego odgovora. S obzirom na povratak Donalda Trumpa na političku scenu i sve veće geopolitičke napetosti, posebice u Europi, mnogi su sudionici očekivali barem okvirne smjernice buduće sigurnosne politike Zapada. No, umjesto jasne strategije, dobili su šok i neizvjesnost.
Trumpova vizija – kraj europske iluzije?
Već dugo je jasno da Trump ne vidi sigurnost Europe kao američku odgovornost, već kao teret koji bi Europljani sami trebali preuzeti. Taj stav, izražen i tijekom njegova prvog mandata, sada poprima još konkretnije obrise. Američka odluka da smanji vojnu pomoć Ukrajini, uz istovremenu mogućnost dogovora s Moskvom koji ne uključuje Kijev, izazvala je nevjericu među europskim saveznicima. Ideja da bi SAD mogao pregovarati o teritorijalnom statusu Ukrajine bez njenog izravnog sudjelovanja djeluje gotovo nevjerojatno, no čini se da Trump to smatra realnom opcijom.
Za Europu, koja se desetljećima oslanjala na sigurnosni kišobran Washingtona, ovo je gorak podsjetnik na vlastitu ranjivost. Iako su se europske vlade formalno pripremale za mogućnost Trumpova povratka, konfuzija i nesigurnost u njihovim reakcijama sugeriraju da nitko zapravo nije vjerovao da će SAD tako drastično promijeniti svoje prioritete.
Putinova prilika – agresija se može isplatiti?
Putinov režim, koji se već dulje vrijeme oslanja na strategiju iscrpljivanja Zapada i testiranja njegovih granica, u Münchenu je dobio neočekivanu potvrdu ispravnosti svojih kalkulacija. Trumpova politika, koja sugerira da SAD više nije spreman ulagati u europsku sigurnost na dosadašnji način, dolazi kao vjetar u leđa Kremlju. Ruski predsjednik već godinama promatra kako Zapad koleba u reakcijama na njegove agresivne poteze – od aneksije Krima do pune invazije na Ukrajinu.
Ako Putin uspije u svom planu da zadrži okupirane teritorije i dugoročno oslabi ukrajinsku vojsku, logično je postaviti pitanje: gdje će stati? Povijesno gledano, svaki ustupak agresoru bio je samo uvod u daljnju eskalaciju. Bez jasnog američkog jamstva, Ukrajina je u izuzetno teškoj situaciji. Još je neizvjesnije što će se dogoditi ako Putin odluči testirati NATO-ovu odlučnost u baltičkim državama ili na Balkanu.
Vanceov obračun s Europom
Jedan od najoštrijih govora na konferenciji održao je američki potpredsjednik J.D. Vance, čije su riječi dodatno produbile podjele između Washingtona i europskih saveznika. Vance je optužio Europu za licemjerje po pitanju demokracije i slobode govora, ukazujući na, kako je rekao, selektivno tumačenje demokratskih vrijednosti. Posebno je naglasio problem migracija kao ključni sigurnosni izazov za Europu i Sjedinjene Države, sugerirajući da trenutna politika migracija prijeti stabilnosti zapadnih društava.
Njegove izjave, posebno one o ignoriranju populističkih stranaka i političkih pokreta, izazvale su snažne reakcije u Europi. Neki su ih doživjeli kao direktnu podršku euroskeptičnim i desničarskim strankama, dok su drugi upozorili na mogućnost još većih podjela unutar EU-a. Bez obzira na političku orijentaciju, jedno je sigurno – Vance je jasno dao do znanja da Bidenova administracija i dalje vidi Europu kao neodlučnog partnera koji nije sposoban preuzeti vlastitu sigurnost u svoje ruke.
Europa na raskrižju – što dalje?
S obzirom na ovakve poruke iz Washingtona, Europa se suočava s teškim izborima. Hoće li moći preuzeti odgovornost za vlastitu sigurnost bez pomoći SAD-a? Povijesno gledano, europska obrambena politika bila je više deklarativna nego učinkovita. Njemačka, ključna gospodarska sila kontinenta, godinama je odgađala značajna ulaganja u vojsku, dok su druge zemlje EU-a imale različite pristupe prema obrambenoj politici.
Francuska i Velika Britanija imaju jake vojske, ali ni približno dovoljne da nadomjeste američku vojnu prisutnost. Ideja europske vojske, koja se često spominje u političkim krugovima, i dalje je više koncept nego stvarnost. Pitanje je hoće li događaji u Münchenu i Trumpove odluke napokon natjerati Europu na konkretne korake.
Posljedice za Hrvatsku i regiju
Za manje europske države, poput Hrvatske, ovo su iznimno izazovna vremena. Hrvatska, kao članica NATO-a i EU-a, suočava se s potencijalnim sigurnosnim promjenama koje mogu imati dugoročne posljedice. Ako Trump zaista smanji američku prisutnost u Europi, Hrvatska će morati više ulagati u vlastitu obranu i oslanjati se na regionalne saveze.
Balkanska regija, koja tradicionalno predstavlja geopolitički osjetljivo područje, mogla bi se naći pod dodatnim pritiskom. Ruski utjecaj u Srbiji, politička nestabilnost u Bosni i Hercegovini te rastuće tenzije na Kosovu samo su neki od faktora koji bi u novim geopolitičkim okolnostima mogli postati još izraženiji.
Zaključno gledano, Münchenska konferencija nije donijela odgovore koje su mnogi priželjkivali. Umjesto toga, otvorila je nova pitanja i dodatno produbila nesigurnost u vezi s budućom globalnom sigurnosnom arhitekturom. Europa se suočava s velikim izazovima – unutarnjim podjelama, vanjskim prijetnjama i mogućim gubitkom američke zaštite. Hoće li se kontinent prilagoditi novim okolnostima i preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost, ili će nedostatak jedinstva i odlučnosti dovesti do daljnjeg slabljenja europskog utjecaja na svjetskoj sceni? Odgovor na ta pitanja oblikovat će ne samo budućnost Europe nego i globalni poredak u narednim desetljećima.
