Mladi širom Europe sve glasnije izražavaju frustraciju prema političkom sustavu koji ih ne vidi ni ne sluša. Hoće li ih društvo prepoznati kao snagu promjene ili će ih gurnuti još dublje u tišinu – do trenutka kada šutnja postane pokret?

Porast popularnosti radikalnih desničarskih stranaka među mladima

U posljednjem desetljeću Europa bilježi zabrinjavajući porast podrške radikalnim desničarskim strankama, osobito među mladima. Taj trend ne dolazi iznenada – on je posljedica sve dubljeg nezadovoljstva, gubitka povjerenja u institucije, ekonomske nesigurnosti i osjećaja političke isključenosti.

Dok etablirane stranke često djeluju reaktivno i zatvoreno u vlastite strukture, mladi se sve više osjećaju zapostavljeno. U tom prostoru nezadovoljstva, radikalne opcije nude jednostavne poruke i iluziju rješenja, koristeći pritom društvene mreže kao moćan alat za utjecaj.

Ovaj fenomen nije izoliran – on odražava dublje promjene u europskom društvu: od posljedica pandemije, preko migracija i klimatske krize, do sve jače polarizacije javnog prostora.

Statistički podaci i trendovi

Prema istraživanju objavljenom u European Politics and Policy (2024), podrška radikalnim desničarskim strankama među mladima u Europi značajno je porasla. U Njemačkoj je 21% birača u dobi od 18 do 24 godine glasalo za Alternativu za Njemačku (AfD), dok u Francuskoj Nacionalno okupljanje Jordana Bardelle bilježi snažan uspon, posebno zahvaljujući digitalnoj prisutnosti i privlačnom narativu. U Španjolskoj, stranka Vox kombinira antimigrantsku retoriku i nostalgične poruke, s osobitim utjecajem na mlađu populaciju.

Slični trendovi prisutni su i u Italiji, gdje desni savez predvođen Giorgiom Meloni uspješno okuplja podršku mladih kroz poruke nacionalnog ponosa i socijalne sigurnosti. U Austriji, Slobodarska stranka (FPÖ) bilježi stabilan rast među mladima, osobito kroz poruke protiv migracija i EU birokracije. U Mađarskoj, Orbánova Fidesz već godinama gradi imidž zaštitnika “tradicionalnih vrijednosti”, što dio mladih percipira kao okvir sigurnosti u vremenima krize.

Uzroci: zašto mladi skreću udesno?

Ekonomska nesigurnost i nepovjerenje – Mladi su među najranjivijima na tržištu rada, suočeni s niskim primanjima, nestalnim poslovima i nemogućnošću stambene neovisnosti. U toj stvarnosti, osjećaj da politika ne nudi rješenja stvara plodno tlo za politički bijeg ili radikalizaciju.

Digitalni prostor kao bojno polje – Radikalne stranke vješto koriste društvene mreže za oblikovanje političke stvarnosti, često kroz sadržaje koji pojednostavljuju kompleksne probleme, ali emocionalno rezoniraju. TikTok, YouTube i Instagram postaju političke arene, osobito među mladima koji izbjegavaju klasične medije.

Kriza povjerenja u demokraciju – U nekim državama, poput Francuske, trećina mladih izjavljuje da preferira alternativne političke sustave umjesto demokracije. To je alarm koji više ne može biti ignoriran – jer bez povjerenja, sustav postaje forma bez sadržaja.

Hrvatska: između razočaranja i iseljavanja

U Hrvatskoj je stanje osobito osjetljivo. Unatoč članstvu u EU i gospodarskom oporavku, mladi i dalje napuštaju zemlju u velikim brojevima. Niska primanja, visoka cijena stanovanja, klijentelizam i osjećaj političke nevidljivosti dovode do tihe, ali duboke krize.

Mladi se okreću pasivnosti, odlasku ili potrazi za političkim alternativama koje često dolaze s rubova spektra. Ako Hrvatska ne prepozna ovu generaciju kao temelj, a ne teret – posljedice će biti dugoročne i teško reverzibilne.

Regija: znakovi pritiska i pucanja

U regiji, osobito u Srbiji, vidimo konkretne manifestacije nezadovoljstva. Studenti u Beogradu sve otvorenije prosvjeduju, ne samo protiv konkretnih političkih odluka, već protiv modela društva koji ih isključuje.

Pitanje je: hoće li se ovaj scenarij preliti na ostale države regije – uključujući i Hrvatsku? Ako sustavi ne odgovore, otpor može postati jedini jezik koji mladi razumiju – i koriste.

EU: promatrač ili suigrač?

Europska unija, unatoč brojnim instrumentima, prečesto ostaje promatrač. U državama članicama poput Hrvatske mladi osjećaju da formalno pripadaju Uniji, ali suštinski ostaju marginalizirani. U državama kandidatima, poput BiH ili Srbije, razočaranje u proces pristupanja dodatno gasi europske iluzije.

Ako EU želi ostati relevantan projekt, mora djelovati sada – s više od fondova i strategija. Treba viziju koja mlade ne tretira kao resurs, nego kao partnere.

Mogući scenariji: mirna evolucija ili eksplozija?

Ako se politički sustavi ne reformiraju, radikalne desne opcije mogu dodatno ojačati, oblikujući politike koje će biti manje inkluzivne, sve više autoritarne i usmjerene protiv liberalno-demokratskih vrijednosti. Paralelno, rast će i polarizacija društva – ne samo između ideoloških tabora, već i unutar generacija.

Primjer Njemačke savršeno ilustrira tu dinamiku. Nakon nedavnih izbora na kojima je demokršćanska CDU odnijela pobjedu s 28,5%, a AfD osvojio 20% glasova, samo mjesec dana kasnije ankete pokazuju pad potpore CDU-u na 25%, dok AfD sa 24% i dalje bilježi rast. Još niti nova vlada nije formirana, a nezadovoljstvo birača već stvara prostor za jačanje radikalne opozicije. Ta tanka nit na kojoj se održavaju tradicionalne stranke postaje sve nesigurnija – i sama po sebi potencijalno opasna. Pasivnost, nedostatak inicijative i nesposobnost da se uhvate u koštac s realnim problemima mladih generacija omogućavaju radikalnim opcijama da se predstave kao jedina “autentična” alternativa.

Zato tradicionalne stranke danas imaju možda posljednju priliku za ozbiljnu introspektivu. Ako žele preživjeti, moraju modernizirati pristup, otvoriti dijalog s mladima i ponuditi rješenja koja nisu samo deklarativna, već konkretna i vjerodostojna. U protivnom, povijest će ih vrlo brzo zaobići – a vakuum koji ostave neće ostati prazan.

Kako vratiti povjerenje?

S obzirom na složenost problema i rastuću apatiju među mladima, nužno je razviti sveobuhvatan pristup koji ne nudi samo brza rješenja, već strateški gradi otpornost društva na populizam i radikalizaciju. Jedan od ključnih koraka je sustavno ulaganje u političku edukaciju mladih, kroz obrazovni sustav, ali i putem javnih kampanja i angažmana civilnog društva. Razumijevanje demokratskih procesa, mehanizama odlučivanja i važnosti građanskog sudjelovanja može značajno smanjiti privlačnost radikalnih i pojednostavljenih narativa koje nude ekstremne političke opcije.

Paralelno s time, nužno je adresirati konkretne ekonomske izazove s kojima se mladi suočavaju. Politike usmjerene na povećanje dostupnosti kvalitetnih radnih mjesta, poticanje poduzetništva, rješavanje stambenog pitanja te smanjenje prekarnog rada mogu vratiti osjećaj perspektive i sigurnosti, koji su preduvjet za zdravo i angažirano građanstvo.

Treći, ali nipošto manje važan aspekt, odnosi se na digitalnu prisutnost i komunikaciju. Tradicionalne političke stranke moraju hitno modernizirati svoje načine obraćanja mladima, koristeći kanale koji su toj generaciji bliski – društvene mreže, video platforme, interaktivne formate. Aktivna, autentična i dvosmjerna komunikacija može pomoći u suzbijanju jednostranih i često manipulativnih poruka koje se šire kroz radikalne digitalne mreže.

Kombinacijom obrazovanja, ekonomskog osnaživanja i pametne komunikacije moguće je ponovno otvoriti prostor povjerenja između mladih i demokratskog sustava – bez kojeg nijedna održiva budućnost nije moguća.

Mladost na raskrižju

Mladost na raskrižju: izbor između tihe promjene i glasnog bunta

Pitanje “dokle?” danas više nije samo retoričko – ono postaje egzistencijalno. Dokle će mlade generacije pristajati na pasivnu ulogu promatrača vlastite budućnosti? Dokle će tolerirati nesigurnost, nepravdu i društvenu nevidljivost?

Sve češće, nezadovoljstvo i frustracija mladih rađaju dva potencijalna odgovora: jedan tiši, demokratski i institucionalan – izlazak na izbore, mobilizacija, izbor novih političkih aktera u koje vjeruju i koji ih autentično predstavljaju; drugi – buntovniji i izravniji – izlazak na ulice, protest, neposluh, pa i politička radikalizacija.

U nekim zemljama Europske unije već vidimo prve znakove ovog raskola. Mladi izlaze na trgove, prosvjeduju, zahtijevaju promjene. Njihov pokret ne nosi nužno stranačka obilježja, ali ima jasan identitet – odbijanje statusa quo i potraga za smislom, sigurnošću i perspektivom. Uz sve dublje krize – klimatsku, ekonomsku, sigurnosnu – raste i strah. Ne samo od budućnosti, nego i od gubitka osnovne egzistencije. U društvu koje im nudi sve manje, mladi su prisiljeni birati: hoće li čekati ili djelovati?

Odgovor se, zapravo, već nazire: dok mladi ne odluče da im je dosta, ništa se neće promijeniti. A kada odluče – promjena više neće biti pitanje “ako”, već “kako i koliko snažno”.

Između krize povjerenja i prilike za promjenu

Sve snažniji val podrške radikalnim desničarskim opcijama u Europi – osobito među mladima – nije izolirani incident, već simptom dublje krize povjerenja u sustav, institucije i budućnost. Hrvatska, kao članica Europske unije, ali i dio šire regionalne stvarnosti, ne stoji po strani: njezini mladi osjećaju se nesigurno, nevidljivo i bez jasnog mjesta u društvu koje ih često doživljava kao problem, a ne kao rješenje.

Isto vrijedi i za susjedne zemlje, gdje nezadovoljstvo poprima sve otvorenije oblike, često kroz prosvjede, povlačenje iz društvenih procesa ili okretanje ekstremnijim političkim narativima. Ova pojava, iako zabrinjavajuća, može se promatrati i kao signal za buđenje – poziv da se nešto mora mijenjati, i to hitno.

Budućnost Europe, pa tako i Hrvatske i regije, ovisit će o tome hoćemo li imati hrabrosti prepoznati ove znakove kao priliku, a ne kao prijetnju. Priliku za gradnju novog društvenog ugovora s mladima – temeljenog na povjerenju, pravdi, stvarnim perspektivama i uključivom dijalogu.

Jer ako mladi više ne vjeruju onima koji ih vode, pitanje nije hoće li tražiti alternativu – već tko će im tu alternativu prvi i najglasnije ponuditi. Vrijeme za reakciju još nije isteklo, ali kazaljke neumoljivo kucaju.