Bijela kuga – tiha prijetnja opstanku nacije

Hrvatska se već desetljećima suočava s ozbiljnim demografskim izazovima koji ozbiljno ugrožavaju njezinu budućnost. Pojam „bijela kuga“ najbolje opisuje stanje u kojem broj umrlih nadmašuje broj rođenih, što dovodi do kontinuiranog smanjenja stanovništva. Taj fenomen ima dalekosežne posljedice na gospodarstvo, mirovinski sustav i cjelokupnu društvenu strukturu.

Brojke koje upozoravaju

Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, sredinom 2023. godine Hrvatska je imala 3.859.686 stanovnika, što je blagi porast od 4.045 osoba (0,1%) u odnosu na prethodnu godinu. Međutim, iza tog naizgled optimističnog podatka krije se negativni prirodni prirast: tijekom 2023. godine zabilježeno je 32.170 živorođenih i čak 51.275 umrlih osoba. To znači da je Hrvatska izgubila 19.105 ljudi samo na temelju razlike između rođenih i umrlih. Stopa nataliteta iznosi 8,3 na 1.000 stanovnika, dok je mortalitet 13,3, što jasno upućuje na nepovoljan trend.

Nacija koja stari

Hrvatska je među najstarijim državama Europe – prosječna starost stanovništva u 2023. godini iznosila je 44,4 godine (muškarci 42,6; žene 46,1). Udio stanovništva starijeg od 65 godina u nekim županijama, poput Šibensko-kninske, prelazi 27%, dok je najniži u Zagrebu – 20,7%. Fertilni kontingent, tj. žene reproduktivne dobi, čini svega 39,8% ukupnog ženskog stanovništva, a udio mladog stanovništva (0–19 godina) je tek 19,1%. Usporedno s time, starije stanovništvo sve više opterećuje mirovinski i zdravstveni sustav, dok je radno aktivno stanovništvo sve manje.

Europa u istoj borbi

Hrvatska nije izoliran slučaj – cijela Europska unija suočava se s demografskom krizom. Eurostat procjenjuje da EU ima oko 449,2 milijuna stanovnika (2024.), ali prirodni prirast i dalje je negativan. U 2023. godini u EU je rođeno 3,665 milijuna djece, što je pad od 5,5% u odnosu na godinu prije. Srednja dob stanovništva u EU dosegla je 44,5 godina. Iako migracija donekle ublažava gubitke, većina članica EU – uključujući Njemačku, Italiju i Francusku – bilježi opće smanjenje broja stanovnika i ubrzano starenje.

Uspješni primjeri i neuspjele borbe

Dok Švedska uspješno balansira populacijsku politiku kroz izdašne roditeljske dopuste, subvencije i fleksibilne modele rada, što joj je pomoglo povećati stopu fertiliteta na oko 1,85 djece po ženi, Japan i Italija bore se s trajnim padom nataliteta, niskim fertilitetom i rapidnim starenjem. Hrvatska je trenutačno bliža ovom drugom modelu i zato mora reagirati na vrijeme.

Regionalne razlike – Hrvatska unutar Hrvatske

Pojedine županije bilježe blagi rast – Istarska, Zadarska, Zagrebačka, Splitsko-dalmatinska i Grad Zagreb – dok su Požeško-slavonska, Vukovarsko-srijemska i Virovitičko-podravska županija u stalnom padu. Gotovo polovica stanovništva koncentrirana je u samo pet županija, dok najmanje imaju Ličko-senjska i Požeško-slavonska. Ove brojke upućuju na neravnomjeran razvoj i potrebu za decentralizacijom i regionalnim poticajima.

Dijaspora kao demografski kapital

Hrvatska ima još jedan vrijedan, ali nedovoljno iskorišten potencijal – svoju dijasporu. Procjenjuje se da izvan granica Hrvatske živi između dva i tri milijuna ljudi hrvatskog podrijetla, od čega značajan broj pripada mlađim generacijama koje su obrazovane, ekonomski aktivne i vezane uz domovinu kulturno i emocionalno. Kada bi Hrvatska prepoznala ovaj kapital i stvorila institucionalne, gospodarske i društvene preduvjete za povratak 200.000 do 300.000 mladih ljudi iz dijaspore – kroz porezne olakšice, olakšano priznavanje kvalifikacija, potporu za pokretanje biznisa i snažnu promidžbu povratka – demografska slika zemlje bi se mogla značajno promijeniti. Izrael je upravo takvim pristupom, uz snažne institucije koje podupiru povratak Židova iz cijelog svijeta, uspio ne samo zaustaviti pad stanovništva, već i stvoriti novu razvojnu dinamiku. Hrvatska bi mogla slijediti taj primjer, pretvarajući svoju dijasporu u ključnog saveznika demografske revitalizacije.

Može li Hrvatska opstati bez djece?

Da bi se preokrenuli negativni trendovi, Hrvatskoj je potreban jasan, strateški i dugoročan plan. Ključ leži u financijskim poticajima za obitelji s djecom, uključujući dječje doplatke, porezne olakšice i subvencije za stanovanje. Potrebna je bolja dostupnost vrtića, fleksibilno radno vrijeme, potpora mladim obiteljima te stabilna migracijska politika koja privlači i zadržava obrazovane mlade ljude. Samo uz paralelno poboljšanje kvalitete života, jačanje infrastrukture, zdravstvenog i obrazovnog sustava, Hrvatska može postati zemlja u kojoj će mladi poželjeti ostati – i rađati. U suprotnom, pitanje opstanka bez djece prestat će biti hipotetsko.