Kad dijaspora postane snaga, a ne sjećanje
Irska je prije tridesetak godina bila siromašnija od Hrvatske. Danas izvozi prehrambene proizvode u više od 180 zemalja svijeta. Uspjela je jer je prepoznala svoju dijasporu kao resurs, a ne kao gubitak. Dok su se mnogi iseljenici vraćali, država im je otvorila vrata, ne samo srcem nego i sustavom. Stvorili su porezne olakšice, poticaje za ulaganja i mreže koje povezuju povratnike s domaćim poduzetnicima. Rezultat je rast gospodarstva i povjerenje u budućnost. Irska danas ima više stanovnika nego ikada u povijesti, a prosječna plaća premašuje tri tisuće eura. Hrvatska s druge strane još uvijek promatra svoju dijasporu kao sentimentalnu priču. Mnogi bi se vratili kad bi imali osjećaj da ih država dočekuje kao partnere, a ne kao nepoznate goste. Irska nije imala naše prirodno bogatstvo, ali je imala jasan plan. To je ono što nama nedostaje.
Digitalna država počinje povjerenjem
Estonija ima tek nešto više od milijun stanovnika, ali danas predvodi Europu u digitalnoj upravi. Gotovo sve javne usluge dostupne su online. Građani otvaraju tvrtke, upisuju djecu u škole i glasaju putem interneta. Umjesto redova na šalterima, Estonci imaju vrijeme za posao i obitelj. Digitalizacijom su stvorili sustav koji štedi novac i smanjuje korupciju. Povjerenje u institucije raslo je paralelno s učinkovitošću države.
Kod nas je situacija obrnuta. Digitalne platforme često izgledaju kao dodatni sloj birokracije, a ne kao pomoć. Kada bi lokalna uprava bila jednako brza i transparentna kao estonska, povratnici bi mogli pokrenuti posao u nekoliko klikova, a ne u nekoliko mjeseci. Digitalna država nije tehničko pitanje, nego pitanje odnosa prema građaninu.
Ruralni prostor kao prostor budućnosti
Portugal je prije dvadeset godina imao slične probleme kao Hrvatska. Depopulacija sela, starenje stanovništva, prazne kuće i zatvorene škole. Danas njihova sela ponovno žive. Država je pokrenula programe obnove, poticala povratnike i davala subvencije mladim obiteljima koje žele živjeti izvan grada.
U mnogim područjima stari kamen i nova tehnologija spojeni su u uspješnu priču. Seoski turizam, obiteljska poljoprivreda i digitalni rad od kuće postali su temelji novog identiteta portugalskog sela. Hrvatska ima tisuće praznih kuća i milijune hektara neiskorištene zemlje. Slavonija, Lika, Banovina i Dalmatinska zagora mogli bi biti novi centri života, kad bi država stvorila sustav koji potiče stvaranje, a ne preprodaju. Obnova sela nije nostalgija, to je gospodarska i sigurnosna potreba.
Što Hrvatska može učiniti odmah
Prvo, mora jasno definirati politiku prema dijaspori. Ne sentimentalnu, nego stratešku. Treba stvoriti jedinstveni program povratka i ulaganja koji povezuje državne institucije, banke i iseljeništvo.
Drugo, digitalizacija mora postati prioritet, ne projekt koji traje godinama. Treće, ruralni prostor mora imati istu pozornost kao turizam. Ne može se graditi država koja ljeti blista, a zimi nestaje. I četvrto, potrebno je vratiti povjerenje. Bez povjerenja nema ni ulaganja, ni povratka, ni zajedničkog napretka. Male zemlje koje su nekad bile iza nas danas su ispred jer su imale viziju i hrabrost mijenjati se. Hrvatska ima sve što treba, zemlju, more, znanje i ljude koji vole svoju domovinu. Ali nema vremena za čekanje. Ako ne naučimo od onih koji su već prošli taj put, ostat ćemo zemlja koja uvijek „ima potencijal“, ali nikada ne koristi priliku.
Vrijeme je da prestanemo govoriti što drugi trebaju učiniti. Vrijeme je da počnemo djelovati. Jer Hrvatska ne mora biti priča o odlasku. Može postati priča o povratku.
