U zemlji u kojoj vrijeme stoji
Dok svijet mijenja svoje navike, gospodarstva i odnose, Hrvatska kao da stoji na mjestu. Male zemlje koje su nekad bile iza nas, danas su ispred, ne zato što su imale više, nego zato što su imale hrabrost mijenjati se.
Mi još uvijek živimo između nostalgije za prošlošću i straha od budućnosti. Idealiziramo ono što je bilo, a bojimo se onoga što tek dolazi. I tako vrijeme prolazi, bez jasne strategije, bez povjerenja i bez stvarne volje za promjenu.
Izgubljeno povjerenje
Najveći gubitak Hrvatske nije kapital ni radna snaga, nego povjerenje. Ljudi više ne vjeruju institucijama, a ni državi. Predugo su gledali kako politika služi sebi umjesto narodu. Mladi ne odlaze zato što ne vole domovinu, nego zato što ne vide sustav koji cijeni rad, znanje i trud. Kad država šalje poruku da je važnije „koga znaš“ nego „što znaš“, onda budućnost ne odlazi, ona bježi.
Zamka komfora i šutnje
Postali smo narod koji se više boji promjene nego stagnacije. Udobno nam je u kafiću, uz priču o onima „gore“. Ne mijenja se ništa jer smo se pomirili s time da promjena traži odgovornost i žrtvu.
Ali povijest ne pamti one koji su šutjeli. Pamti one koji su, makar i sami, pokušali pokrenuti nešto novo.
Demografska praznina
Selo se prazni, gradovi stare, škole se zatvaraju. U pojedinim županijama više se djece rodi u dijaspori nego kod kuće. Uvozimo radnu snagu iz trećih zemalja, dok naši ljudi odlaze u Irsku, Njemačku, Kanadu, stvarajući vrijednost tamo gdje su dobrodošli. Ne treba kriviti one koji su otišli. Krivnja je u sustavu koji im nije dao razlog da ostanu.
Zamjena stanovništva i gubitak identiteta
Ono na što upozoravam godinama već se događa, tiho i sustavno. Gradovi mijenjaju svoje lice, društvena struktura se mijenja, a identitet blijedi. Zagreb bi za 10 godina mogao postati novi Frankfurt: multietnički, ali bez jasne nacionalne jezgre i kulturne orijentacije. Bez ljudi, bez identiteta i bez demografskog oporavka, nema ni ekonomije, ni sigurnosti, ni države.
Gdje je nestala politika razvoja?
Trideset godina slušamo iste parole: reforma pravosuđa, digitalizacija, ulaganja u mlade… a malo što se u praksi dogodilo. Dok druge zemlje privlače povratnike jasnim planovima i poreznim olakšicama, mi još pišemo strategije koje skupljaju prašinu po ladicama ministarstava. U Hrvatskoj sve može biti tema, osim konkretnih rješenja.
Vrijeme je za odgovornost i hrabrost
Budućnost nam nije ukrao netko izvana. Ukrao ju je naš strah, naš komfor i naša šutnja.
Još nije kasno, ali bit će, ako ne prepoznamo da promjena ne dolazi iz Vlade, nego iz naroda.
Hrvatska može, ako hoće. Treba nam jasna vizija, iskreni ljudi i zajedništvo onih koji ne čekaju, nego djeluju.
Tko nam je ukrao budućnost?
Možda nitko drugi, nego mi sami, svaki put kad smo šutjeli, odustali ili se zadovoljili mrvicama umjesto da tražimo promjenu. Još imamo šansu, ali vrijeme nam istječe. Jer ako male zemlje mogu, može i Hrvatska. Samo mora ponovno vjerovati u sebe.
