ZEMLJA KOJA JOŠ NE POZNA SVOJU SNAGU

Hrvatska je mala zemlja po broju stanovnika, ali velika po prirodnim resursima. Ima gotovo četiri milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, od čega se obrađuje tek oko 1,5 milijuna. To znači da više od pola zemlje stoji neiskorišteno. Imamo plodne ravnice, čistu vodu, bogato more, sunce, šume i tradiciju uzgoja koja seže stoljećima unatrag. Ipak, unatoč svemu tome, Hrvatska uvozi više hrane nego što izvozi. Samo prošle godine uvoz hrane iznosio je oko 6,5 milijardi eura, dok je izvoz bio gotovo upola manji.

NEISKORIŠTEN POTENCIJAL KOJI ČEKA PRILIKU

Poljoprivreda u Hrvatskoj čini tek 3,4 posto BDP-a, iako bi u zemlji s tolikim prirodnim bogatstvom taj udio trebao biti barem dvostruko veći. Problem nije u zemljištu, nego u njegovom korištenju.
Prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva u Hrvatskoj iznosi svega 8 hektara. U usporedbi s Francuskom, gdje prosječna farma ima oko 60 hektara, ili Poljskom, gdje prelazi 20 hektara, jasno je koliko smo još fragmentirani. Male farme teško mogu konkurirati cijenom i količinom, ali mogu kvalitetom i posebnostima. Primjer iz Slavonije pokazuje da to nije samo teorija. Prije nekoliko godina hrvatski proizvođači prodali su u talijansku regiju Parmu čak 43 tisuće pršuta. U zemlju koja je sinonim za pršut, to je kao da Apple kupi vaš mobitel. Takav uspjeh pokazuje da tržište cijeni kvalitetu i da Hrvatska ima što ponuditi.

OD SAMODOSTATNOSTI DO IZVOZA

Pitanje “može li Hrvatska hraniti dio Europe” zapravo znači “može li prvo nahraniti samu sebe”. Trenutno nismo ni samodostatni u proizvodnji osnovnih prehrambenih proizvoda. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska zadovoljava oko 60 posto svojih potreba za mlijekom, 70 posto za mesom, ali tek oko 40 posto za voćem i povrćem. Žitarice proizvodimo dovoljno, no prerada je često uvozna, a veliki dio sirovina odlazi bez dodane vrijednosti. Drugim riječima, imamo polje, ali nemamo lanac. Hrana nije samo proizvodnja, nego i prerada, pakiranje, logistika, brendiranje i plasman. Tek kada sve to funkcionira zajedno, nastaje sustav koji može hraniti druge.

GOSPODARSKA I DEMOGRAFSKA ŠANSA

Poljoprivreda nije samo hrana. Ona je i gospodarstvo, i demografija, i identitet. Hrvatska sela prazne se godinama, a tisuće hektara ostaju neobrađene. U isto vrijeme, Europska unija ulaže milijarde eura u ekološku proizvodnju, održivu energiju i zelenu tranziciju.  To je prostor u kojem Hrvatska može pronaći svoju nišu. U svijetu koji traži čistu, sigurnu i autentičnu hranu, hrvatski proizvodi mogu imati visoku vrijednost. Ako se povežu znanje, dijaspora i novi investicijski modeli, moguće je stvoriti stotine tisuća radnih mjesta i vratiti život u ruralne krajeve. Takvi projekti nisu utopija. Irska je prije trideset godina bila siromašnija od Hrvatske, a danas izvozi prehrambene proizvode u više od 180 zemalja svijeta. Uspjela je jer je povezala državu, proizvođače i znanost. Hrvatska može učiniti isto, a možda i bolje, i više.

PUT KOJI VODI PREMA ODGOVORU

Hrvatska može hraniti dio Europe, ali samo ako promijeni pristup. To nije pitanje površina ni klime, nego strategije. Treba stvoriti uvjete u kojima poljoprivreda postaje unosan posao, a ne  egzistencijalna borba. Treba omogućiti mladima i povratnicima da dođu do zemlje, olakšati ulaganja, razviti prerađivačku industriju i smanjiti birokratske prepreke. U tom kontekstu, pitanje “možemo li hraniti Europu” postaje pitanje “želimo li to doista”. Jer ako postoji volja i pametno planiranje, odgovor je jasan, možemo.  Hrvatska ima sve što je potrebno da postane zemlja koja hrani sebe i dio Europe. Ima zemlju, znanje, tradiciju i ljude koji vjeruju da se može. Ono što još nedostaje jest sustavna vizija i zajednički cilj. Kad Slavonija ponovno postane simbol života, a ne odlazaka, kad more, brda i ravnice budu mjesta stvaranja, a ne samo nostalgije, tada ćemo znati da Hrvatska doista može hraniti Europu. Do tada, svaki pršut, svaka jabuka, svaka kap vina koja pronađe put do europskog stola, bit će dokaz da smo na pravom putu.