Ratovi, migracije, ekonomske krize, tehnologija koja više ne staje, umjetna inteligencija, lažne vijesti. Sve to ne dolazi više u valovima nego kao stalna buka. Ljudi su umorni. Ne samo od posla i svakodnevice nego od osjećaja da se svijet klima pod nogama, a nitko ga ne zna do kraja objasniti. Osjećaj nesigurnosti nije više pojedinačan problem. Postao je globalna emocija.

Svijet koji svakodnevno javlja opasnost

Najnovija globalna istraživanja pokazuju da su negativne emocije postale nova normalnost. Gallupovo izvješće o emocionalnom stanju svijeta bilježi da je u 2024. godini 39 posto odraslih izjavilo da se prethodnog dana jako brinulo, a 37 posto da su bili pod stresom. U porastu je i osjećaj boli i iscrpljenosti u odnosu na stanje prije deset godina. Drugim riječima, milijuni ljudi ulaze u dan sa stisnutim želucem, a završavaju ga sa sličnim osjećajem. Nemiri, rat u susjedstvu Europe, prijetnje novih sukoba, klimatske katastrofe i stalne najave recesije stvaraju dojam da živimo na rubu nečega što ne razumijemo do kraja. Kod mnogih se javlja isti refleks. Ili otupiti i više ništa ne pratiti. Ili kompulzivno pratiti sve, do točke u kojoj se više ne zna što je vijest, a što manipulacija.

Kriza povjerenja kao tihi potres

Istraživanja povjerenja u institucije dodatno objašnjavaju zašto se ljudi osjećaju izgubljeno. Edelman Trust Barometer za 2025. godinu govori o silasku društava u kulturu pritužbi i ogorčenja. Povjerenje u vlade, medije i poslovni sektor već godinama stagnira ili pada, a ista istraživanja bilježe da većina ljudi smatra da institucije nisu sposobne upravljati novim tehnologijama kao što su umjetna inteligencija i biotehnologije. 

U Europskoj uniji povjerenje u nacionalne parlamente i vlade kreće se oko jedne trećine građana. U Hrvatskoj oko 34 posto građana navodi da ima povjerenja u Sabor i Vladu, a povjerenje u pravosuđe je još niže. Prema istraživanjima Eurobarometra, tek oko četvrtine hrvatskih građana izjavljuje da vjeruje sudstvu, što nas svrstava na samo dno Europske unije po tom pitanju. Kada se taj nedostatak povjerenja spoji s osjećajem globalne krize, dobivamo savršenu podlogu za širenje straha, teorija zavjere i cinizma. Ako ne vjerujemo nikome, vrlo brzo prestanemo vjerovati i u mogućnost da se stvari mogu popraviti.

Društvene mreže, lažne vijesti i umor od istine

Na to se nadovezuje još jedan fenomen koji oblikuje naše vrijeme. Informacije nikada nisu bile dostupnije, ali istina nikada nije bila nesigurnija. Znanstvene studije pokazuju da se lažne vijesti na društvenim mrežama šire brže od provjerenih informacija te da su povezane s psihološkom nelagodom i većom razinom nepovjerenja. U području mentalnog zdravlja istraživanja pokazuju da je pogrešnih i zavaravajućih sadržaja na društvenim mrežama iznenađujuće mnogo. Pregledi objavljeni u stručnim časopisima upućuju na to da je dezinformacija o mentalnim poremećajima i liječenju česta, te da može voditi do pogrešne samodijagnoze i odgađanja stručne pomoći. Jedno novije istraživanje, koje su prenijeli i veliki mediji, pokazalo je da više od polovice najgledanijih videa o mentalnom zdravlju na jednoj globalnoj platformi za kratke videozapise sadrži ozbiljne netočnosti ili pojednostavljenja koja mogu biti štetna za ljude koji traže pomoć. Taj informacijski kaos ima vrlo ljudsku posljedicu. Čovjek se sve češće pita: kome vjerovati. Stručnjacima. Novinarima. Politici. Susjedu koji je nešto pročitao. Osobi koju gledamo na ekranu gotovo svaki dan. U trenutku kada više nitko nema monopol na istinu, nastaje opasan umor od istine. Lakše je povući se i reći da je sve relativno, nego uložiti napor u razlikovanje činjenica i manipulacije.

Umjetna inteligencija, tehnologija i nova vrsta straha

Umjetna inteligencija u toj priči ima dvostruku ulogu. S jedne strane može pomoći, jer omogućuje bržu analizu podataka, bolje prognoze i brže odgovore u krizama. S druge strane, ista ta tehnologija može generirati lažne slike, glasove i tekstove koji izgledaju gotovo savršeno uvjerljivo. Istraživanja povjerenja pokazuju da većina građana diljem svijeta nema povjerenja u sposobnost vlada i institucija da na odgovoran način upravljaju novim tehnologijama. To je nova vrsta straha. Nije to više samo strah od rata ili siromaštva. To je strah da će netko upravljati budućnošću, a da se građane ništa neće pitati. Strah da će algoritmi znati više o nama nego mi sami. Strah da se čovjek pretvara u broj.

Hrvatska između straha i traženja normalnog života

Hrvatska u svemu ovome nije izolirani otok. Osjećaj nesigurnosti živi i u našim gradovima i selima. Ljudi odlaze u inozemstvo jer traže stabilnost i predvidljivost. Oni koji ostaju često imaju dojam da je društvo zarobljeno između kronične političke svađe i sporih promjena. Europska istraživanja pokazuju zanimljiv obrazac. Građani Hrvatske više vjeruju europskim institucijama nego vlastitima, ali istovremeno se osjećaju slabo informiranima o europskim temama. Rezultat je poznat. Jedni traže sigurnost u nacionalnoj državi, drugi u Europskoj uniji, treći u odlasku u neku treću zemlju. Svi u osnovi traže isto. Miran i dostojanstven život. Osjećaj da se pravila primjenjuju jednako na sve. Uvjerenje da se istina ne može kupiti.

Kako ostati čovjek

U takvom svijetu pitanje nije samo kako preživjeti, nego kako ostati čovjek. Kako ne pasti u ravnodušnost i ne dopustiti da nas strah pretvori u cinične promatrače. Put prema tome počinje vrlo jednostavno. Treba ograničiti dnevnu dozu straha, jer ne moramo znati svaku vijest u svakoj minuti. Dovoljno je jednom ili dvaput dnevno provjeriti provjerene izvore, sve ostalo postaje ponavljanje istog sadržaja koji nas čini paraliziranima, a ne informiranima. Važno je naučiti razlikovati informaciju od manipulacije. Ako vijest izaziva samo šok, bijes ili paniku, a ne nudi provjerljive podatke, najčešće nije pouzdana. Kod ozbiljnih tema uvijek je dobro provjeriti više izvora i potražiti stručno mišljenje. U vrijeme globalne nesigurnosti čovjeku pomaže ako se vrati konkretnim ljudima i zajednici. Obitelj, župa, udruga, radno mjesto ili kvart stvaraju mrežu koja daje osjećaj pripadnosti i lakše podnosi težinu vremena od bilo koje velike političke izjave. Važno je i njegovati unutarnji kompas. U svijetu u kojem se sve relativizira, moralna pitanja ostaju naša osobna odgovornost. Nitko umjesto nas ne može procijeniti što je pravedno i pošteno. Na kraju, umjesto panike treba birati odgovorno djelovanje. Strah je ljudski, ali pasivnost nije nužna. Uvijek postoji nešto što se može učiniti, od podrške onome što je dobro do sudjelovanja u promjenama u vlastitoj sredini. Povjerenje se obnavlja kada ljudi vide konkretna djela, a ne samo riječi.

Birati ljudskost kao stav

Možda ne možemo zaustaviti ratove, promijeniti globalne financijske tokove ili preurediti algoritme svjetskih platformi. Ali možemo odlučiti kako ćemo živjeti u takvom svijetu. Možemo birati da ne širimo paniku, nego provjerene informacije. Možemo birati da ne vrijeđamo, nego da pokušamo razumjeti. Možemo birati da se ne predamo cinizmu, nego da sačuvamo minimum povjerenja da se stvari mogu mijenjati. Ostati čovjek u svijetu straha ne znači zatvoriti oči pred problemima. Naprotiv. Znači gledati istini u oči, ali istovremeno čuvati srce od mržnje i očaja. Tek tada strah prestaje biti kraj priče. Tada postaje početak odgovornijeg društva u kojem čovjek nije samo promatrač nego sudionik.