Živimo u vremenu kada se nevidljivi jaz između svijeta rada i svijeta privilegija pretvara u duboku društvenu ranu. To više nije ideološko pitanje, nego egzistencijalno. Ljudi koji stvaraju vrijednost, koji svakodnevno rade, proizvode, grade i doprinose, osjećaju da se njihov trud sve manje poštuje. Sustav sve češće nagrađuje one koji su bliski centrima moći, a ne one koji svojim radom nose gospodarstvo i društvo na leđima. Ta tiha nepravda rađa osjećaj nemoći, gorčine i odustajanja. U Hrvatskoj se to vidi u praznim radnim mjestima, u autobusima punim mladih koji odlaze i u tišini onih koji su ostali, ali su izgubili vjeru da se išta može promijeniti. Vrijednost rada polako se gubi u moru pogodovanja, dok uspjeh sve češće postaje stvar poznanstva, a ne sposobnosti.

Radnik stvara, sustav troši

Nije ovo pojava svojstvena samo Hrvatskoj. I u razvijenim zemljama svijeta primjećuje se isti obrazac: sve veći jaz između stvarnih proizvođača vrijednosti i administrativno-političkih slojeva koji žive od sustava. No, dok druge zemlje taj problem pokušavaju ublažiti jasnim mehanizmima kontrole i odgovornosti, kod nas se često sve svodi na dojam da je privilegija postala društvena norma. Čovjek koji radi pošteno, plaća poreze i ne traži prečace, često se osjeća kao gubitnik u igri u kojoj su pravila pisana za nekog drugog. A kad sustav potiče osjećaj da se poštenje ne isplati, rađa se pasivnost i odlazak. Oni koji bi mogli pokrenuti promjenu biraju šutnju ili odlazak, a oni koji ostaju u sustavu često biraju prilagodbu, jer je borba iscrpljujuća i rijetko nagrađena.

Društvo na rubu moralne iscrpljenosti

Ova podjela ne uništava samo gospodarstvo nego i moralnu kičmu naroda. Kad mladi vide da se napor ne vrednuje, a da uspijevaju oni koji se snalaze u sivoj zoni, gube vjeru u smisao truda i u vlastitu budućnost. Tada društvo ulazi u fazu moralne iscrpljenosti. To se ne vidi odmah, ali se osjeća na svakom koraku: u obezvrijeđenim zanimanjima, u učiteljima koji jedva spajaju kraj s krajem, u liječnicima koji odlaze, u poljoprivrednicima koji gase gospodarstva. Sustav koji ne zna prepoznati i nagraditi one koji stvaraju, s vremenom ostaje bez ljudi koji žele stvarati.

Njemački paradoks rada i socijalnih potpora

Njemačka, koja se desetljećima promatrala kao primjer društva u kojem rad donosi sigurnost i dostojanstvo, danas se suočava s ozbiljnom raspravom o granici između rada i socijalnih primanja. Temeljna naknada u sustavu Bürgergeld za samca iznosi 563 eura mjesečno, uz to država u pravilu pokriva i troškove stanovanja te grijanja, što u većim gradovima znatno povećava ukupnu vrijednost potpore. Primjer jedna obitelj sa dvoje djece (iz Ukrajne) u Njemačkoj ima pokriveno kroz sustav Bürgergeld i stanovanje pomoć od 2.700 – 3000 eura mjesečno. Prema analizama uglednog Ifo instituta, osoba koja radi i koristi sve zakonske dopune i dalje ima veći raspoloživi dohodak od one koja ne radi. Ipak, u praksi se ta razlika u nekim slučajevima gotovo gubi, osobito kod obitelji s djecom ili onih koji žive u područjima s visokim troškovima najma. To znači da rad za minimalnu plaću ponekad ne donosi osjetno bolji životni standard od života na socijalnim naknadama. Zbog toga raste osjećaj nepravde i nezadovoljstva, osobito među radnicima s niskim primanjima koji sve češće postavljaju pitanje: „Zašto raditi, ako se ne isplati?“ Problem, međutim, ne leži u samim korisnicima pomoći, nego u dizajnu sustava koji previše izjednačava prava i premalo nagrađuje trud. Upravo zato Njemačka sve glasnije raspravlja o reformama koje bi ponovno vratile smisao radu, a socijalne transfere uskladile s načelom, da se rad uvijek mora više isplatiti od ne-rada.

Primjeri koji pokazuju razliku

Irska i Nizozemska, zemlje koje su prošle teške faze gospodarskog oporavka, izgradile su sustave u kojima je rad temelj poštovanja i društvene stabilnosti. Tamo radnik ima dostojanstvo jer zna da njegov trud ima smisla i da sustav stoji iza njega. U Hrvatskoj, međutim, još uvijek prevladava osjećaj da se uspjeh mjeri ne radom, nego vezama. Zato su mnogi koji su radili u inozemstvu zbunjeni kad se vrate. Uređeni sustavi ih nauče da pošten rad donosi sigurnost, a ovdje ih dočeka sumnja i nepovjerenje. Takva iskustva ne demotiviraju samo pojedince, nego i cijelu generaciju koja bi trebala graditi budućnost zemlje.

Povratak dostojanstva radu

Rješenje ne leži u novim programima i PR kampanjama nego u obnovi osnovnih vrijednosti. Rad mora ponovno postati častan, ne samo potreban. Uspjeh mora biti rezultat truda, a ne pripadnosti. To zahtijeva i moralnu promjenu, da društvo nauči prepoznati one koji pridonose i prestane slaviti one koji samo troše. Kad radnik bude cijenjen jednako kao političar, kad se znanje bude vrednovalo više od podobnosti i kad djeca budu vidjela da se poštenje isplati, tada ćemo moći reći da smo prešli prag zrelosti. Jer razlika između svijeta rada i svijeta privilegija nije samo pitanje novca. To je pitanje budućnosti.