Put nije bio dug, ali je trajao cijeli naraštaj

Biblijska priča o Mojsiju i izlasku Izraelaca iz Egipta nikada nije bila samo priča o bijegu iz ropstva. Ona je lekcija o sazrijevanju naroda. Mojsije nije vodio samo kolonu ljudi kroz pustinju. Vodio je zajednicu koja je stoljećima živjela pod tuđom vlašću, navikla na zapovijedi, ovisnost i poslušnost. Na karti, put od Egipta do zemlje Kanaan mogao se prijeći za nekoliko tjedana. No Mojsije je s narodom lutao četrdeset godina, i to nije bilo slučajno. U Bibliji četrdeset označava jedno puno ljudsko razdoblje, vrijeme potrebno da se promijeni cijela generacija. Jer nije bilo dovoljno da narod izađe iz Egipta, trebalo je da Egipat izađe iz naroda. Tu je suština. Prava promjena događa se tek kad se promijeni svijest, kad se narod oslobodi vlastitih strahova, navika i mentaliteta ovisnosti. Stara generacija, oblikovana ropstvom, nije mogla ući u Obećanu zemlju. Morala je doći nova, rođena u pustinji, odrasla u ideji slobode. Tek kad su se promijenili ljudi, a ne samo okolnosti, narod je bio spreman za novu stvarnost.

Kad se prošlost uvuče u misli

Ako se pogledamo danas, mnogi narodi koji su desetljećima živjeli u autoritarnim režimima nose isti teret. Promijenili su zastave, ustave i institucije, ali nisu do kraja promijenili sebe. U zemljama poput Hrvatske tranzicija se nije završila 1990. ni 2000. godine. Ona se još uvijek događa, ali sada više u glavama nego u zakonima. Dio društva još uvijek reagira instinktima koji su oblikovani starim sustavima, strahom od odgovornosti, nepovjerenjem prema državi, navikom da netko drugi odlučuje. U tim procesima ima i mnogo nostalgičara koji vjeruju da je u onom sustavu „sve bilo bolje“. Takvi stavovi ne proizlaze uvijek iz stvarnog sjećanja na pravedniji život, nego često iz otpora prema promjenama koje traže prilagodbu i odgovornost. Ti ljudi ne razumiju da svaka nova generacija vidi svijet drugačije, da ima druge vrijednosti i prioritete. Upravo ta nostalgija, premda ljudski razumljiva, često usporava razvoj društva jer drži pogled okrenut unatrag, umjesto prema naprijed. Neki režimi nisu samo vladali, oni su oblikovali svijest. I kad jednom generacijama „operete mozak“, kad im usadite da ne misle previše, da se ne ističu, da je sigurnije šutjeti nego riskirati, tada sloboda postaje teža od ropstva.

Primjer Njemačke – kad se sustav promijeni, ali ljudi ostanu isti

Njemačka je nakon ujedinjenja uložila golema sredstva u proces gospodarskog i društvenog izjednačavanja između zapadnog i istočnog dijela zemlje. Uloženo je na više od tisuću milijardi eura u infrastrukturu, gospodarstvo, obrazovanje i socijalne programe. Ipak, više od trideset godina kasnije, Istočna Njemačka i dalje zaostaje oko dvadeset do trideset posto, ne samo u ekonomskim pokazateljima nego i u razini društvene svijesti i načinu razmišljanja. To jasno pokazuje da promjene nisu samo pitanje kapitala i politike, nego dubokog, dugotrajnog procesa preobrazbe društva. Jer nije riječ samo o izgradnji cesta i institucija, nego o promjeni mentaliteta ljudi koji su desetljećima živjeli u drugačijem sustavu vrijednosti. Takav sustav učio ih je drukčijem odnosu prema radu, državi i osobnoj odgovornosti. Kad narod toliko dugo živi u uvjetima koji potiskuju inicijativu, poduzetnost i slobodu mišljenja, posljedice se ne mogu ispraviti preko noći. Ni novac, ni zakoni, ni najbolji programi ne mogu nadomjestiti unutarnju promjenu svijesti. To je proces koji traje generacijama i koji zahtijeva više od ulaganja, zahtijeva novo shvaćanje slobode, rada i odgovornosti.

Četrdeset godina da se narod oslobodi samoga sebe

U tom svjetlu, Hrvatska se danas nalazi točno na pola puta Mojsijevog iskustva. Od osamostaljenja je prošlo nešto više od trideset godina. To znači da su prve generacije koje su živjele u slobodnoj državi tek sada preuzele odgovornost. One su odrasle bez straha od partijskih kazni, bez cenzure i ideoloških okova. Ali stariji naraštaji, koji su prošli pola života u bivšem sustavu, i dalje nose taj refleks, oprez, nepovjerenje, traženje zaštite u autoritetu. Ako bismo Mojsijevih četrdeset godina primijenili kao društvenu metaforu, Hrvatska tek sada dolazi do trenutka kad se stari obrasci počinju lomiti. Još desetak godina bit će potrebno da se potpuno oslobodimo kolektivnog tereta prošlosti, da prestanemo gledati unazad i počnemo stvarati novu kulturu odgovornosti i samopouzdanja.

Nova generacija slobode

Sloboda nije nešto što se dobije potpisom, deklaracijom ili članstvom u nekoj uniji. Sloboda se uči. To je proces koji traje barem jednu generaciju, a ponekad i više. Naša je zadaća da stvorimo društvo u kojem mladi neće nositi tuđe strahove. Da ih ne učimo kako „ne talasati“, nego kako misliti svojom glavom. Da nauče kako je odgovornost preduvjet slobode. Mojsije je znao da neće sam ući u Obećanu zemlju. Njegova misija bila je da do tog trenutka dovede narod spreman da kroči u nju. Na nama je isto, možda mi nećemo vidjeti društvo kakvo želimo, ali možemo biti generacija koja će to omogućiti onima koji dolaze.

Sloboda je proces, ne događaj

Kad se danas osvrnemo na put koji smo prošli, lako je biti nestrpljiv. Ali povijest nas uči da se narodi ne mijenjaju preko noći. Za slobodu treba vremena, kao i za sazrijevanje. Hrvatska je na dobrom putu. Ali da bismo stigli do svoje „obećane zemlje“, moramo shvatiti da prava sloboda ne znači samo da više nismo pod tuđom vlašću, nego da više nismo pod vlastitim strahovima i ograničenjima. Kad se to dogodi, onda će tih četrdeset godina imati svoj smisao. Tada ćemo znati da smo konačno stigli, ne samo geografski, nego kao narod koji je naučio biti svoj.

ČETRDESET GODINA SLOBODE – KAD NAROD MORA NAUČITI BITI SVOJ

Neki narodi trebaju četrdeset godina da nauče što znači sloboda.
Mojsijev put kroz pustinju nije bio samo bijeg iz ropstva, nego put sazrijevanja.
Jer nije bilo dovoljno da narod izađe iz Egipta, trebalo je da Egipat izađe iz naroda.

Promjena nije stvar granica, zakona ni institucija, nego svijesti.
I zato je Mojsije znao da neće sam ući u Obećanu zemlju. Njegov cilj nije bio dovesti narod do cilja, nego ga naučiti kako hodati samostalno.

Ako danas pogledamo Hrvatsku, put je sličan.
Već trideset godina živimo u slobodnoj državi, ali još uvijek učimo biti slobodni.
Tranzicija nije završila s političkom promjenom, ona i dalje traje u našim glavama.
Još se borimo s navikama koje su usađene desetljećima: nepovjerenjem, pasivnošću, strahom od odgovornosti i prebacivanjem krivnje na druge.

Usporedimo to s Njemačkom: i nakon trideset godina ujedinjenja, razlika između istoka i zapada nije samo ekonomska, nego i mentalna. To jasno pokazuje, novac može izgraditi ceste, ali ne i svijest.

Promjena traži vrijeme, strpljenje i novu generaciju koja razmišlja drukčije.

Sloboda nije potpis ni članstvo u Uniji.


Sloboda se uči, ona se gradi kroz karakter, odgovornost i povjerenje.
Naša je zadaća stvoriti društvo u kojem mladi neće naslijediti strahove svojih roditelja, nego vjeru u vlastitu sposobnost.

Jer kad narod nauči biti svoj, tada više ne traži vođe, nego stvara budućnost.
I možda je upravo to tih naših četrdeset godina u pustinji, vrijeme da naučimo hodati sami.

Cijeli tekst pročitajte na portalu Varaždinske vijesti – vjerujem da će vas potaknuti na razmišljanje: