Hrvatska se budi ujutro i vidi kako nestaju njezini ljudi. Na jedna vrata koja se zatvaraju već se otvaraju druga, ali ne za one koji su ovdje rođeni. Dok naši mladi odlaze, drugi dolaze i zauzimaju njihova mjesta. Pitanje je koliko dugo još možemo tako. Hoćemo li svoju djecu jednog dana gledati kako traže dom negdje drugdje, dok njihova mjesta popunjavaju novi narodi?
Svijet koji se mijenja
Svijet se mijenja brže nego ikada. Europa stari i smanjuje se. Sve je manje mladih, a sve više ljudi koji dolaze iz drugih dijelova svijeta u potrazi za sigurnošću i boljim životom. U mnogim državama broj useljenika već premašuje broj domaćih stanovnika u pojedinim gradovima. To mijenja lice čitavih društava, ali i političku kartu svijeta. Kako domaće stanovništvo gubi sigurnost i osjećaj pripadnosti, raste potpora radikalnim pokretima. Stranke koje su nekada bile na rubu, danas postaju glavne snage u mnogim europskim državama. Ljudi su umorni od praznih riječi, od osjećaja da ih njihova zemlja više ne štiti. To nije slučajnost, nego posljedica dugogodišnje nebrige, izgubljenih vrijednosti i slabe državne vizije.
Frankfurt: grad koji je promijenio lice
Frankfurt je danas simbol promjena koje zahvaćaju Europu. U tom nekada industrijskom središtu živi tek 40 posto Nijemaca. Većinu stanovništva čine stranci koji su došli tražiti bolji život. Grad se promijenio do neprepoznatljivosti. To nije nužno negativno, ali pokazuje što se događa kad se izgubi ravnoteža između domaćih i doseljenih stanovnika. Frankfurt je upozorenje. Tako izgleda društvo koje je godinama zanemarivalo vlastite građane, obitelji i natalitet. Kada država ne stvara uvjete da njezini ljudi ostanu, netko drugi zauzme njihovo mjesto. Povijest ne poznaje praznine. Ono što jedan narod napusti, drugi narod ispuni.
Statistički pokazatelji
Prema podacima Svjetske banke, Hrvatska se nalazi na kritičnom demografskom raskrižju. Tijekom posljednjeg desetljeća zemlju je napustilo preko 400 tisuća ljudi, čime se svrstala među pet država Europske unije s najvećim padom stanovništva. Istodobno, udio starijih građana dosegnuo je 22,5 posto, a procjene pokazuju da bi do 2050. taj udio mogao narasti na 30 posto. Hrvatska tako postaje društvo koje ubrzano stari, a istodobno gubi radno aktivno stanovništvo. Procjene gospodarskih analitičara i Hrvatske gospodarske komore upozoravaju da će do 2030. godine zemlji trebati između 450 i 500 tisuća stranih radnika kako bi nadomjestila manjak domaće radne snage. Poslodavci već sada ovise o uvozu radnika, što jasno pokazuju i podaci Ministarstva unutarnjih poslova. Od početka godine do kraja kolovoza izdano je 124.126 radnih dozvola stranim državljanima, što je dvadeset tisuća manje nego u istom razdoblju prošle godine, kada ih je bilo 144.074. Najveći broj dozvola izdano je u turizmu i ugostiteljstvu (43.629), građevinarstvu (35.736), industriji (16.126), prometu i vezama (8957) te trgovini (6239). Iako izmjene Zakona o strancima omogućuju poslodavcima da radne dozvole traže na razdoblje do tri godine, većina i dalje uvozi nove radnike. Od ukupnog broja izdanih dozvola, 63.907 odnosi se na novo zapošljavanje, 42.178 na produljenje, a 18.041 na sezonske radnike, najviše u turizmu. Prema državljanstvu, najviše radnika dolazi iz Bosne i Hercegovine, Nepala, Srbije, Filipina i Indije, a slijede Sjeverna Makedonija, Kosovo, Egipat, Uzbekistan i Bangladeš. Ovi podaci jasno pokazuju da Hrvatska, unatoč prividnom rastu zaposlenosti, sve više ovisi o stranoj radnoj snazi, dok vlastiti ljudi i dalje odlaze tražiti bolji život negdje drugdje.
Novi val useljavanja i promjena društvene slike
Ako se sadašnji trendovi nastave, Hrvatska će svake godine trebati sve više radne snage iz trećih zemalja. Takav uvoz postat će trajna pojava, a ne privremeno rješenje. U početku se ti radnici zadovoljavaju osnovnim uvjetima, rade, štede i šalju novac kući. No s vremenom požele ostati, dovesti obitelj, pronaći stan, školu i bolnicu. To je prirodan tijek života, ali za Hrvatsku to znači duboku društvenu promjenu. Počet će se mijenjati demografska struktura gradova i manjih sredina, kulturni obrasci, pa čak i školski sustav. Već sada postoje mjesta gdje se čuju jezici koji prije nekoliko godina nisu postojali u javnom prostoru. Ako država ne bude imala jasnu strategiju integracije i uravnoteženog razvoja, u sljedećih deset godina mogli bismo svjedočiti promjeni identiteta zemlje. Problem nije u tome što netko želi raditi i živjeti u Hrvatskoj, nego u tome što Hrvatska gubi svoje ljude i dovodi druge, ne zato što želi, nego zato što mora. To više nije pitanje tržišta rada, nego pitanje budućnosti naroda.
Hrvatska na rubu odluke
Hrvatska je danas na prekretnici. Svake godine tisuće ljudi napuštaju domovinu, a sve više stranih radnika dolazi živjeti i raditi ovdje. Mnogi od njih ostaju, zasnivaju obitelji i postaju novi stanovnici naše zemlje. Istodobno, broj novorođenih i dalje pada, a mnoga sela i manji gradovi ostaju prazni.
Na papiru se možda čini da se broj stanovnika stabilizira, ali to nije prava slika. Hrvatska koju poznajemo polako nestaje. Mladi, obrazovani i sposobni odlaze, dok oni koji dolaze često ne dijele našu kulturu i vrijednosti. Ako se ništa ne promijeni, uskoro ćemo gledati kako postajemo manjina u vlastitoj zemlji.
Pogrešne politike i izgubljena odgovornost
Najveća pogreška moderne Europe, ali i Hrvatske, jest uvjerenje da će tržište i sloboda kretanja sama riješiti demografsku krizu. Neće. Država koja ne štiti svoje ljude, ne ulaže u obitelji, povratak i radna mjesta, gubi i sebe i svoju budućnost. Odlazak Hrvata nije samo statistika. To su prazne kuće, zatvorene škole, ugašeni obrti i izgubljeni životi koji su mogli biti izgrađeni ovdje. U isto vrijeme, otvaraju se vrata svima koji dolaze bez jasne strategije. Takva politika kratkoročno popunjava radna mjesta, ali dugoročno mijenja društvenu strukturu i stvara ovisnost. To je ista pogreška koju su mnoge zapadne zemlje već napravile. Oni koji je ignoriraju, samo ponavljaju iste korake.
Još nije kasno
Još uvijek možemo odlučiti. Možemo vratiti dostojanstvo radu, obitelji i zajednici. Možemo potaknuti povratak naših ljudi, otvoriti vrata dijaspori i dati razlog mladima da ostanu. Ali za to je potrebna volja, odgovornost i ljubav prema domovini. Frankfurt nije samo njemačka priča, to je ogledalo budućnosti koja čeka one koji šute. Ako danas ne zaštitimo svoje ljude, sutra više nećemo imati koga štititi. Hrvatska još ima dušu, ali ona slabi svakim odlaskom, svakim odustajanjem i svakim prešućenim upozorenjem. Vrijeme je da se probudimo. Da ponovno vjerujemo u sebe. Da budemo narod koji odlučuje o svojoj sudbini, a ne promatrač vlastitog nestajanja.
