Ne pišem ovo da bih nekome pokvario entuzijazam, snove ili glazbeni događaj koji mnogi s nestrpljenjem očekuju. Pišem jer osjećam moralnu dužnost da progovorim – prije, a ne nakon. 

Jer, kako kaže stara izreka:
„Najveća tragedija nije okrutnost loših ljudi, nego šutnja dobrih.“

Ako postoji i najmanja mogućnost da jedna mlada osoba strada zbog ljudske nepažnje, onda šutnja postaje sudjelovanje.

Rekord koji bi mogao postati rana

U javnosti se već neko vrijeme, a osobito posljednjih dana, govori o koncertu koji bi trebao okupiti pola milijuna ljudi, i to na otvorenom, usred ljeta, pri temperaturama koje će dosezati 30 stupnjeva i više. Taj broj – 500.000 – već sada kruži medijima kao trofej, kao pečat veličine, kao budući rekord.

A mene, iskreno, taj broj ne impresionira – mene plaši.

Znamo da će prostor biti skučen, da će ljudi satima stajati pod suncem. Mnogi od njih – većinom mlađi od 30 godina – doći će u najboljoj vjeri, zbog glazbe, zajedništva i radosti. No iza svake brojke stoji čovjek – sestra, brat, dijete, prijatelj. Ako zbog tehničkih ograničenja, nedostatne kvalitetne infrastrukture ili vrućine netko doživi toplotni udar, paniku, pad u masi ili izgubi život – taj rekord više nije uspjeh, nego rana koju ćemo nositi kao društvo.

Povijest nas već upozorila

Ovakve situacije nisu teorije – već su se dogodile. I ne u nerazvijenim zemljama, već u nekima od najsposobnijih i najbogatijih država svijeta koje su, unatoč svemu, podcijenile snagu mase.

U Njemačkoj je 2010. Love Parade završila tragedijom: u prenatrpanom tunelu, bez dovoljno izlaza i protoka, 21 osoba izgubila je život, a više od 500 bilo je ozlijeđeno. Neki su doslovno umirali stojeći, zgnječeni među tijelima.

U SAD-u, na Astroworld festivalu 2021., deset mladih ljudi preminulo je u gužvi pred pozornicom, u kombinaciji vrućine, panike i sporog odziva sigurnosnih službi.

U Indiji, 2008. godine, tijekom hodočašća u Jodhpuru, zbog stampeda i visokih temperatura stradalo je više od 200 ljudi.

A na Woodstocku ’99, premda bez smrtnih slučajeva, dogodio se potpuni logistički i sigurnosni kolaps – dehidracija, nasilje, neredi i kaos. Festival se pretvorio u upozorenje što se događa kada se zanemari osnovna odgovornost prema ljudima.

Ti primjeri jasno pokazuju da se tragedije ne događaju samo „drugima“ i „daleko“. One se događaju tamo gdje ambicija preraste u tvrdoglavost, a brojke zasjene zdrav razum.

Scenarij koji već sad zabrinjava

Danas gledamo sličan scenarij. Tisuće mladih već su kupile karte, a preporučuje im se da dođu i šest sati ranije kako bi prošli sigurnosne kontrole. Zamislite redove na suncu, bez hlada, bez dovoljno vode, uz kontakt tijelo do tijela. Gužva gdje nema prostora ni za disanje, a kamoli za brzu evakuaciju.

A što ako se nekome bude loše? Ako izbije panika? Ako se dogodi mali incident u krivom trenutku?

U takvim uvjetima, vrijeme i prostor postaju luksuz, a pomoć dolazi – prekasno.

Kad ego postane važniji od sigurnosti

Ono što me najviše zabrinjava nije samo broj ljudi ili vremenska prognoza, nego duh koji stoji iza cijelog koncepta. Kada netko počne govoriti o „najvećem koncertu ikad“, kada broj posjetitelja postane važniji od njihove sigurnosti i povratka kući, tada ulazimo u opasnu zonu u kojoj ego vodi glavnu riječ, a odgovornost se potiskuje u drugi plan.

Nije ovo tekst protiv glazbe – ovo je tekst za život

Ne pišem ovo iz pesimizma, nego iz odgovornosti. Ovo nije napad na glazbu, niti na okupljanje ljudi. Ovo je poziv na odgovorno slavlje života, ne na bezglavo jurenje za brojkama.

Jer kad se sve svede na poruku „bit će to spektakl“, a izostane pitanje: po koju cijenu?, tada više ne govorimo o slavlju – već o opasnom zaboravu što znači biti čovjek.

Jedno pitanje koje ne smijemo izbjeći

Ne želim nikoga prozivati. Ne želim ni pametovati. Ali želim postaviti jedno jednostavno pitanje:

Bi li itko od nas mogao mirno spavati ako bi zbog jedne nesmotrene organizacije život izgubila jedna jedina osoba?

Ako je odgovor “ne”, onda već danas moramo djelovati.

Ne možemo se više praviti da nismo znali. Stručnjaci nas već upozoravaju. Logistika za 500.000 ljudi zahtijeva tisuće redara, stotine ulaza, hlad, vodu, hitnu pomoć dostupnu na svakom koraku. U realnim uvjetima, takvo što nije moguće provesti bez golemog rizika.

Vrijeme je da vratimo ljudsku mjeru

Ne smijemo više živjeti u kulturi u kojoj se sve mjeri po klikovima, gledanosti i rekordima. Jer iza svake brojke stoji jedan život. A ako već radimo nešto veliko, onda to mora biti po mjeri čovjeka, a ne po mjeri slave.

Pozivam medije da ne slave veličinu bez pitanja o posljedicama.


Pozivam svakog pojedinca da se pita: Jesam li siguran? Je li moja sloboda veća od tuđe sigurnosti?

Iznad svega, pozivam na ono što najviše nedostaje – moralnu odgovornost.

Slava, rekordi i publika – sve je to prolazno.
Ali savjest ostaje.
I ona nas jednom pita:
Jesmo li mogli spriječiti nešto za što smo unaprijed znali da je opasno?

Zato pišem.
Ne iz straha, nego iz brige.
Ne iz kritike, nego iz savjesti.
Ne protiv nečega, nego za čovjeka.