Postoji tišina koja je teža od buke. Tišina koja ne dolazi iz samoće, već iz gubitka stvarne povezanosti. Danas, dok milijuni ljudi svakodnevno komuniciraju s ekranima, skrolaju, lajkuju i “dijele”, sve više osjećam da živimo u najumreženijem, ali i najusamljenijem vremenu u povijesti. I pitam se – ako je sada ovako, kakva nas tišina čeka sutra, dok svijet postaje sve digitalniji, a stvarna prisutnost sve rjeđa?
Nije to nostalgija za prošlim vremenima – ovo pišem kao netko tko je čitav život bio otvoren za inovacije, tko koristi tehnologiju, ali je u isto vrijeme zabrinut kamo nas to vodi. Pogotovo kad gledam mlade, svoju djecu. I pitam se – jesmo li izgubili ono najvažnije: jedni druge?
Statistika ne laže, ali šutnja boli
Prema izvješću World Health Organizationa iz 2023., čak 1 od 4 mladih osoba u dobi od 16 do 24 godine izjavljuje da se osjeća kronično usamljeno. U SAD-u, Velikoj Britaniji i Njemačkoj, više od 50% tinejdžera priznaje da osjeća socijalnu izolaciju, iako svakodnevno provode i do 7 sati na internetu.
U Hrvatskoj više od 60% srednjoškolaca provodi više od 4 sata dnevno na mobilnim uređajima – i to uglavnom na društvenim mrežama. Istovremeno, dramatično raste broj anksioznih i depresivnih epizoda kod mladih. Šutnja se širi kao virus, a profilne slike zamjenjuju stvarne osmijehe.
Zamjena za stvarnost
U razgovoru s jednom mladom djevojkom iz Irske koja se doselila u Hrvatsku, rekla mi je:
“Imam 5.000 prijatelja na Instagramu, ali nikako da me netko od njih zagrli kad mi je teško.”
Ta rečenica me pogodila više nego ijedna statistika.
Jer nije stvar u tehnologiji samoj po sebi. Nego u tome što je ona postala sadržaj naših života, a ne alat. Povezanost bez prisutnosti. Komunikacija bez dodira. Sjećam se dana kad su se ljudi gledali u oči, slušali, dijelili tišinu bez potrebe da je popune raznim informacijama.
Danas, ako nemaš WiFi, nemaš život.
Tko to sve plaća?
Mentalno zdravlje postaje nova pandemija. Mladi se bore sa slikama savršenih života koje ne mogu dosegnuti. U isto vrijeme, platforme poput TikToka, Instagrama i Snapchata savršeno znaju kako stimulirati autonomni živčani sustav – i stvoriti ovisnost.
Zvuči kao teorija zavjere? Nažalost, nije. Bivši inženjeri iz Facebooka i Googlea su to otvoreno priznali – aplikacije su dizajnirane da vas zadrže što dulje, da izazivaju “FOMO” (fear of missing out – strah da nešto propuštaš), da emocionalno iscrpljuju, a ne da grade.
A tko to sve plaća? Naša djeca. Njihovi životi. Njihova sposobnost da izgrade autentične veze.
Vrijeme za buđenje
Ne pišem ovo da bih moralizirao. Pišem jer me boli. Jer želim pitati roditelje – kad ste zadnji put gledali svoje dijete kako spava? Bez mobitela u ruci? Kad ste zadnji put sjeli za stol, svi zajedno, bez ekrana? Kad ste zadnji put šetali u prirodi – ali zajedno? Kad ste zadnji put šutjeli – ali zajedno?
Isto vrijedi i za nas odrasle. Ako mi ne pokažemo primjer, tko će?
Digitalna higijena je postala jednako važna kao i osobna
Rješenja postoje. Možemo učiti djecu digitalnoj pismenosti. Možemo ograničiti vrijeme na ekranima, uvesti “offline sate” u školama. Možemo – i moramo – ulagati u mentalno zdravlje, ne samo kad je kasno.
Države poput Francuske zabranile su pametne telefone u osnovnim i srednjim školama. Nizozemska uvodi “tihi dan” bez društvenih mreža, potičući škole i obitelji na digitalni post. U Australiji, pojedine savezne države poput Viktorije zabranile su korištenje mobitela u školama kako bi se potaknula koncentracija i smanjila anksioznost među učenicima. U Švedskoj, sve više škola vraća fokus na klasične metode učenja – knjige, pisanje rukom, razgovor u stvarnom vremenu. Japan, zemlja tehnološke izvrsnosti, već godinama provodi nacionalne kampanje za digitalnu ravnotežu i mentalno zdravlje djece.
U Hrvatskoj? Još smo na početku razgovora. Ali ne smijemo čekati.
Jer ako izgubimo jednu generaciju – ništa nam ne vrijede brz internet i pametne kuće. Bit ćemo siromašni u onome najvažnijem: u povezanosti, empatiji, zajedništvu.
Zato pišem. I zato se nadam.
Možda je utopijski, ali vjerujem da možemo usporiti. Da možemo reći: “Dosta.” Ne tehnologiji, nego njenoj zloupotrebi. Da možemo ponovno otkriti ljepotu običnog razgovora, šetnje, pogleda bez filtera.
I da ćemo jednog dana moći reći:
“Jesmo umreženi – ali nismo zaboravili biti ljudi.”
