„Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe – pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju.“
Riječi Johna F. Kennedyja, izrečene 1961., čuo sam nebrojeno puta, ali posljednjih godina zvuči mi jače i stvarnije nego ikad. 

Živimo u vremenu u kojem se previše ljudi povlači u neku pasivnu udobnost. Čeka se da država, sustav, politika, netko „odozgo“ riješi stvari za nas – od egzistencijalnih problema do osobnih nezadovoljstava. Ali nešto me muči i ne da mi mira: kada ćemo se, kao društvo, pogledati u ogledalo i postaviti si jednostavno, ali najvažnije pitanje – što mogu ja učiniti?

Jer država, koliko god to zaboravljamo, nisu ‘oni gore’. Država smo mi – ti, ja, naši susjedi, sugrađani i prijatelji iz Njemačke, Kanade, Australije. I svaki put kad šutimo pred nepravdom, kad ne izlazimo na izbore, kad čekamo da netko drugi povuče prvi potez – otvaramo prostor frustraciji i nepovjerenju. A to nepovjerenje s vremenom prerasta u političku i društvenu nestabilnost.

Kad udobnost postane prijetnja

Već neko vrijeme osjećam potrebu da progovorim o nečemu što vidim sve češće, a rijetko se otvara u javnom prostoru. Danas imamo gotovo sve – prava, tehnologiju, informacije, prilike. Ipak, nikada nisam vidio više ljudi koji su odustali. Ili još gore – koji nikada nisu ni pokušali.

Zamijenili smo odgovornost za pogodnost. Sve češće čujemo što nam sve „pripada“, a sve rjeđe – što dugujemo zajednici. Trud sve više gubi vrijednost, dok se kritika nudi kao najlakši oblik sudjelovanja. Zavladalo je uvjerenje da država mora rješavati baš sve – naše frustracije, osjećaj nemoći, pa čak i osobne neuspjehe. Samo da „oni“ nešto naprave.

Ali istina je jednostavna: država ne može živjeti naš život umjesto nas. Može pružiti okvir, ali ne može nam dati ono što mora doći iznutra – trud, ideju, odgovornost. Kad se svi ponašamo kao korisnici, a nitko kao graditelj, zajednica se počinje raspadati. Država postaje strana služba, a mi frustrirane jedinice koje stalno nešto zahtijevaju, ali rijetko što nude zauzvrat.

To što netko ima više – nije nepravda. Nepravda nastaje onda kad pasivnost postane norma, kad se trud promatra s prezirom (onim poznatim hrvatskim jalom), a uspjeh sa sumnjom. Kad ljude koji nešto pokreću ne dočekujemo s poštovanjem, nego s pitanjem: „Što on tu ima?“, „Gdje je tu on?“ – ili ih odmah etiketiramo kao „lopove“.

Demokracija nije stroj koji sam radi. Ona živi kroz naše svakodnevno ponašanje – na cesti, na biralištima, u razgovoru. I ako to nestane, ostat će samo forma bez sadržaja.

Ne pišem ovo iz nostalgije. Ovo pišem jer vjerujem da nas udobnost, bez odgovornosti, vodi u ravnodušnost. A iz ravnodušnosti se rađa u vakumu koji ispunjavaju frustracija, cinizam i populizam. Ako to ne prepoznamo na vrijeme – jednog dana probudit ćemo se u društvu koje više ne osjećamo kao svoje.

Demokracija ne može bez zrelih pojedinaca

Demokracija nije aparat koji ispunjava želje, već prostor u kojem se svakodnevno gradi povjerenje, suradnja i zajednička budućnost. No, povjerenje između političara i građana danas je ozbiljno narušeno. I tu dolazimo do začaranog kruga: građani ne vjeruju političarima, političari sve manje vjeruju građanima.

Pogledajmo samo izbore. Na posljednjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj izlaznost je bila oko 46%. U Danskoj je preko 80%. To nije samo statistika – to je signal. Svaki neiskorišteni glas nije kazna za političare, nego odustajanje od naše budućnosti i budućnosti naše djece.

U razvijenim demokracijama poput Danske, Finske, Švedske, Nizozemske ili Belgije, to povjerenje je plod dugogodišnjeg uzajamnog poštovanja. Ne zato što je sustav savršen, nego zato što je i građanin aktivni sudionik — a ne frustrirani promatrač.

Dijaspora – partner ili samo promatrač?

Dijaspori ne treba soba s doručkom. Treba joj stol za kojim sjedi.

Kao netko tko je proveo više od pola stoljeća između Hrvatske i Njemačke, teško mi je ne osvrnuti se na vlastitu zajednicu – na nas, Hrvate izvan domovine. Prečesto čujem rečenice poput: „Neka država najprije riješi uvjete pa ćemo se vratiti.“ Ili: „Kad sve bude spremno, možda ćemo razmisliti o povratku.“

Ali Hrvatska nije hotel u kojem čekamo da soba bude spremna i doručak poslužen. Hrvatska je dom. A dom se ne nasljeđuje gotov – dom se gradi. Povratak nije ni logistički ni tehnički proces; to je emocionalna i odgovorna odluka.

Dijaspori nedostaje organiziranost, ali još više nam nedostaje kolektivna svijest da povratak nije usluga države, nego proces koji zahtijeva obostrani angažman – i to prije svega povratničku inicijativu, rad i spremnost na rješavanje problema, a ne isključivo kritiku.

Zato predlažem vrlo konkretno: stvaranje Dijaspora Centra – INSTITUCIJE dijaspore sa stvarnim ovlastima, ljudima, bankom, fondom i mehanizmima suradnje s državom. 

Zamislite mjesto gdje Hrvat iz Toronta ili Sidneya može podijeliti svoje iskustvo s mladim poduzetnikom iz Splita, ili gdje obitelj iz Münchena dobije podršku za povratak u Osijek.

Ne da tražimo utjehu od „majke domovine“, nego da pokažemo da smo odrasla zajednica, spremna preuzeti svoj dio odgovornosti.

Ne treba nam tijelo koje je produžena ruka ministarstva, nego naš vlastiti glas – glas koji zna što želi, koji zastupa dijasporu i koji je spreman raditi. Došlo je vrijeme da prestanemo tražiti rame za plakanje i počnemo djelovati kao ozbiljan partner u izgradnji budućnosti Hrvatske. Dijaspora nije – i ne smije biti – gost. Ona je dio obitelji. I vrijeme je da svi zajedno sjednemo za isti stol.

Mladi – vi ste snaga promjene

Posebno se želim osvrnuti na mlade – vi ste ti koji mogu promijeniti pravila igre. Vaša energija, digitalne vještine i svježe ideje su ono što Hrvatskoj treba. Ne morate čekati da postanete „važni“ da biste nešto promijenili. Pokrenite razgovor na društvenim mrežama, pridružite se lokalnoj udruzi, educirajte se o izborima. Svaki mali korak računa se. Ako svatko od vas napravi samo jednu stvar – Hrvatska će već sutra izgledati drugačije.

Vrijeme je da prestanemo samo pokazivati prstom

Ponavlja se ista drama: političari optužuju građane da su prekritični, građani optužuju političare da su nesposobni. I na kraju — svi nezadovoljni. I svi u pravu, ali nitko konkretan.

A zaboravljamo da nitko neće umjesto nas izgraditi Hrvatsku. U svijetu u kojem vrijede samo upornost, znanje i organiziranost – tko ne ulaže u vlastitu snagu, ostat će na margini. Samo oni koji jačaju svoju zajednicu, koji ne čekaju, nego djeluju – postaju države koje se poštuju.

Povratak odgovornosti počinje od mene. I od tebe.

Društvo koje samo traži prava, a nikad ne daje doprinos – dugoročno propada. I zato ne pišem ovo da bih moralizirao, nego zato što mi je stalo. Stalo mi je da vjerujemo da možemo bolje. Da možemo graditi zemlju u koju se ljudi žele vratiti – ne zato što je savršena, nego zato što osjećaju da su dio nečeg važnog.

Ne tražim da svi budemo heroji. Samo da prestanemo čekati. Da prestanemo kriviti. I da krenemo od onog jedinog mjesta gdje stvarno možemo nešto promijeniti – od sebe.