Povijesna šansa koju ne smijemo propustiti

Hrvatska više ne može živjeti u iluziji da će se njeni problemi riješiti evolucijom, navikom ili čekanjem. Suočeni smo s egzistencijalnim demografskim padom, dugogodišnjim iseljavanjem, urušavanjem sela, rastakanjem zajednice i ovisnošću o stranoj radnoj snazi. Naša stvarnost danas nije ni slučajna ni prirodna – ona je posljedica godina nečinjenja i odsutnosti strateške vizije.

Sada je pred nama izbor: ili ćemo ostati servisna ekonomija s privremenim rješenjima i trajnim gubicima, ili ćemo prepoznati najvažniji kapital koji još imamo – hrvatsku dijasporu.

To su milijuni ljudi, generacije koje još uvijek osjećaju pripadnost – jer šalju novac, dolaze u posjet, prenose jezik, čuvaju vrijednosti. I ne traže ništa zauzvrat – osim da ih se konačno čuje i ozbiljno uključi. To nisu samo uspomene – to je snaga. To je resurs koji nijedna druga nacija ne bi smjela ignorirati, a Hrvatska to čini predugo.

Više od 500.000 ljudi iselilo se samo u posljednjem desetljeću. Istovremeno, Hrvatska godišnje uvozi preko 130.000 stranih radnika, većinom iz zemalja koje s nama nemaju ni jezik, ni kulturu, ni povijesnu poveznicu. Taj model vodi prema promjeni nacionalne strukture. A najgore od svega – nema sustava koji bi vlastiti narod pozvao natrag. Nema banke, fonda, zaklade, ni mehanizama. Nema čak ni političke hrabrosti da se to naglas izgovori – a kamoli da se stvarno pokrene.

Snaga brojki, iskustava i mogućih rješenja

Dijaspora svake godine pošalje više od 5,6 milijardi eura u Hrvatsku. Taj novac dolazi redovno, u krizama, u miru, iz srca – ne iz interesa. To je više od većine industrijskih grana, više i od stranih investicija. No taj novac ulazi kroz strane banke, prolazi kroz tuđe kanale, a zatim profit završava izvan Hrvatske. Austrijske, talijanske i mađarske banke kontroliraju te tokove, upravljaju transferima, kreditima, kamatama. Hrvatska, ironično, od vlastitog naroda – zarađuje netko drugi.

To nije samo ekonomski problem. To je tihi gubitak suvereniteta. I to ne možemo više tolerirati.

Rješenje nije novo, niti komplicirano. Banka za dijasporu i Financijski fond za povratak i integraciju nisu teorija. To su modeli – realni, izvedivi i u svijetu već isprobani. Banka bi omogućila štednju, ulaganja, diaspora-obveznice, kredite za povratničke projekte, dok bi Fond pratio svakog povratnika u njegovom procesu – od stanovanja i posla, do podrške OPG-ovima, startupovima, obrazovanja i kulture.

Time ne nudimo milostinju. Nudimo pravo na povratak pod jasnim, uređenim i poštenim uvjetima. Vraćamo povjerenje. Dajemo mogućnost. Podižemo dostojanstvo. I ono što je možda najvažnije – ovim modelom novac ostaje u Hrvatskoj, gdje stvara novu vrijednost i pokreće razvoj.

Strateški interesi Hrvatske i snaga dijaspore

Po prvi put, Hrvatska bi s ovim modelom imala instrumente financijske samostalnosti. Umjesto da se oslanjamo na turizam, birokratske fondove ili vanjske investitore, oslanjali bismo se na vlastiti narod i njegovu spremnost da doprinese. To znači – lokalni projekti, revitalizacija sela, jačanje obiteljskih gospodarstava, ulaganja u zelenu energiju, nova radna mjesta, ostanak mladih.

S druge strane, dijaspora više ne bi bila samo tihi pratitelj zbivanja u Hrvatskoj. Postala bi ravnopravan partner. Investitor. Član upravljačkih struktura. Sudionik. Odgovoran građanin, koji ima pravo odlučivati o zemlji u koju ulaže. To više nije pitanje simbolike. To je pitanje realne moći i strateškog pozicioniranja hrvatskog naroda u svijetu.

Zemlja koja ima milijune ljudi izvan svojih granica, a ne zna ih uključiti – ne razumije vlastitu snagu. Ako to sada ne promijenimo, bit ćemo narod koji je zaboravio vlastitu obitelj u inozemstvu. A znamo da to nismo.

Inicijativa „Marshall Plan Hrvatska – Budućnost uz dijasporu“ ima platformu, volju i ljude. Projekt je spreman. Stručnjaci, ekonomisti, poduzetnici, povratnici već ga godinama pripremaju. Samo nam još treba politička zrelost da ga zajedno pokrenemo.

Poziv na partnerstvo – poziv koji ne smijemo ignorirati

Ovo nije apel iz nostalgije, ni poziv na emociju. Ovo je poziv na partnerstvo, odgovornost i suodlučivanje. Hrvatska više ne traži pomoć. Hrvatska traži savez. Ljude koji su prošli svijet, stekli znanje, kapital i mreže – i koji sada imaju mogućnost pomoći ne kao gosti, nego kao vlasnici zajedničke budućnosti.

Partnerstvo znači jednakopravnost. Znači otvorena vrata – i u Zagrebu i u Torontu, i u Münchenu i u Sydneyu. Ovo nije poziv samo dijaspori – ovo je poziv i institucijama u Hrvatskoj da konačno shvate: naš narod izvan granica nije „pričuvni kadar“, nego temelj opstanka. Vrijeme je da se taj potencijal prizna, uvažava i uključi.

Pozivamo Vlada Republike Hrvatske, HNB, ministarstva, županije, općine, biskupije, znanstvene i poduzetničke zajednice da napuste rutinu izgovora i uključe se. Jer ovaj projekt nije ničija privatna ideja. To je nacionalni kapital. Ako ga danas ne iskoristimo, sutra će to biti nacionalni gubitak.

A vama, dijasporo, ne šaljemo ovo da biste još jednom samo donirali. Šaljemo vam ključeve u ruke. Da stvarate banke, upravljate fondovima, osnivate zaklade, pokrećete projekte, oblikujete zakonodavne prijedloge, vraćate povjerenje.

Zajedno s nama.

Ako ne sada – kad?
Ako ne vi – tko?
Ako ne ovdje – gdje?

Ne budite promatrači – budite sudionici.
Ne budite gosti – budite domaćini.
Ne budite tihi – budite glas koji pokreće.

Jer ovaj projekt nije pitanje nostalgije.
To je pitanje odgovornosti.
To je pitanje budućnosti.
To je pitanje – opstanka.