Nisu zaboravili miris svježe pokošene trave iza kuće svojih roditelja. Zvuk zvona s crkve na brijegu, i pogled s prozora stare kuće prema vinogradima koji su zimi spavali, a ljeti gorjeli od života.
Otišli su – neki kao mladi ljudi, s kovčegom u ruci i snovima u džepu. Drugi su rođeni daleko, ali su slušali uspavanke na hrvatskom i gledali kako se majci oči zasuze kad gleda more na televiziji.
I bez obzira na to gdje su živjeli – u Torontu, Melbourneu, Stuttgartu, San Franciscu ili Johannesburgu – uvijek je postojalo nešto što ih je vezalo. Niti koje ne blijede. Emocije koje ne možeš izbrisati.
Za mnoge je domovina bila tiha čežnja – nešto što su nosili u oku, u jeziku, u načinu na koji su držali vilicu za vrijeme nedjeljnog ručka. Hrvatska je bila u svakom “ajde”, u svakoj fotografiji starog sela koja se čuvala u kutiji ispod kreveta. Bila je u molitvama, u blagdanskim kolačima, u obiteljskim pričama.
A sada – u zrelim godinama života – javlja se potreba da se vrate. Ne uvijek fizički, ali emotivno, dušom, srcem. Neki kupe kartu za Hrvatsku i dolaze svako ljeto. Neki sanjaju da će se jednog dana vratiti zauvijek – makar samo da udahnu miris doma i umru tamo gdje su njihovi preci živjeli.
I sve češće, traže ono što su mislili da su zauvijek izgubili – hrvatsko državljanstvo.
Ne zbog administracije. Ne zbog papira. Nego zbog potvrde – da pripadaju.
Kada dobiju svoju putovnicu, crvenu knjižicu sa zlatnim grbom, to nije običan trenutak. To je vrhunac jednog dugog emocionalnog puta.
To je priznanje – da nisu samo “oni izvan”, nego da su – naši.
Zato su oči mokre kad ju primi u ruku čovjek koji je cijeli radni vijek proveo u tvornici u Kanadi, a cijelo to vrijeme govorio djeci: „Nemojte zaboraviti tko ste.“
Zato drhti glas žene koja se vraća u kuću svojih roditelja, sada već u godinama, i kaže:
„Napokon sam doma.“
Za njih, Hrvatska nije samo zemlja. Hrvatska je osjećaj. Ona je domovina koja ne zaboravlja svoju djecu, bez obzira koliko daleko od nje živjela.
I kad se vrate – ili trajno, ili na kratko – oni ne donose samo kofere. Donose mudrost, iskustvo, radnu etiku, kulturu i ljubav. Donose djeci i unucima ono najvrjednije: vezu s korijenima.
Jer tek kad se prošlost poštuje, sadašnjost razumije, a budućnost sanja – onda jedan narod raste.
I zato im hvala.
Dobro došli kući.
